Kada su novinari predsjednika Bošnjačke stranke Rafeta Husovića pitali da prokomentariše predlog da se 13. novembar, kao dan rođenja Petra Drugog, proglasi za državni praznik, odgovor je bio: „Imate pravoslavnu ili neku drugu većinu da usvojite taj zakon kad god hoćete“.
Husović, koji je, uzgred, i potpredsjednik Vlade Crne Gore, ipak nije propustio da istakne da u Ustavu Crne Gore stoji da je — „Crna Gora građanska, a ne pravoslavna država“, te da Bošnjačka stranka, koja zauzima značajne pozicije u vlasti, zbog toga ne odustaje od zahtjeva da na crnogorskoj zastavi bude istaknut i polumjesec.
Istovremeno, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA), čiji se članovi predstavljaju da „potiču iz svih krajeva Sandžaka u Crnoj Gori“, takođe smatra da su držani simboli problematični.
„Ne znamo kome još treba zastava boje krvi i ptičurina grabljivica sa krstovima u kandžama, koje pokazuju plijen, otimanje; od koga i kome?! Crnogorski etnos može da je ima za svoju, ali ne i država Crna Gora, upravo zbog te svoje multinacionalne, multikulturne i multivjerske različitosti“, poručili su iz BANA.
Bošnjaci, naravno, nijesu jedni koji su nezadovoljni aktuelnim državnim simbolima.
Poznato je, naime, da pravoslavna većina u Crnoj Gori takođe ima svoju viziju kako bi državni simboli trebalo da izgledaju, a tu se prije svega misli na državnu zastavu koja bi, u skladu sa crnogorskom tradicijom, morala biti trobojka, te himnu koja je većini Crnogoraca i Srba neprihvatljiva zbog činjenice da sadrži stihove proustaškog ideologa Sekule Drljevića.
Albanci su, sa druge strane, možda jedina nacionalna skupina koja nema previše zamjerki na državne simbole. Cinici bi rekli da je to možda zbog okolnosti da aktuelna crnogorska zastava poprilično sliči albanskoj. Međutim, nije tako. Albanci jasno znaju sa kojim se simbolima kao narod identifikuju, pa ih stoga bez zazora ističu u svim opštinama gdje imaju većinu.
Istovremeno, albanski faktor u Crnoj Gori je prije svega najviše zainteresovan za decentralizaciju vlasti, odnosno za široku autonomiju i nemiješanje drugih u teritorije koje oni smatraju svojima, pa su njihovi političari proteklih dana bili najglasniji da se ukloni Crkva Svete Trojice na Rumiji iznad Bara.
Jedan od istaknutih albanskih političara, inače ministar za ljudska i manjinska prava u Vladi Crne Gore, Mehmet Zenka, poručio je da je „vrijeme zrelo za konkretan odgovor na provokaciju srpske crkve“.
„Gradnja te crkve negativno utiče na vjersku populaciju, kako albansku, muslimansku, katoličku, tako i na ostale vjere i nacije u Crnoj Gori. Rumija je planina koja je tu više hiljada godina i pripada svima na jednak način. Svi polažemo pravo na nju, kao na zajedničku vrijednost“, kazao je Zenka.
Ipak, ako za nešto treba zaista odati priznanje albanskom faktoru, kako u Crnoj Gori tako i na Balkanu, onda je to svakako činjenica da su Albanci narod koji se uvijek drži zajedno. Ramuš Haradinaj, koji je protekla dva dana boravio u Crnoj Gori zbog učešća na konferenciji o ekonomiji u Budvi — „Montenegro 2018“, nije propustio da još jednom podrži svoje sunarodnike.
Na sastanku sa premijerom tzv. države Kosovo na kom su bili prisutni svi prvaci albanskih političkih partija, poslata je jasna poruka da će se saradnja Albanaca u regionu intenzivirati.
S druge strane, podjele u pravoslavnom biću Crne Gore sve više podsjećaju na teatar apsurda. Tako je protekle nedelje crnogorska javnost bila svjedok bizarnog „rata bilbordima“, u kojem jedni sa bilborda poručuju „Da je vječna Crna Gora“ i „Nikad više 1918“, dok drugi u slavu stogodišnjice ujedinjenja Srbije i Crne Gore, odgovaraju — „Pokoljenja djela sude“.
Čitava stvar, naravno, i te kako ima i svoju političku dimenziju, ali najtragičnije je to što na tom unutarcrnogorskom sukobu profitiraju jedino manjine, koje u sprezi sa vlastima u Podgorici dobijaju sve više prostora za politiku koja nema previše veze sa interesima države Crne Gore.
Naime, činjenica je da pomenuta alijansa dukljanskih krugova sa maljinskim faktorom u Crnoj Gori nije sazdana na ljubavi ili nekom drugom zajedničkom pozitivnom interesu, već isključivo na antagonizmu prema srpskom faktoru u Crnoj Gori. U suprotnom, drugačije bi se teško mogle objasniti devijacije da crnogorski premijer najavljuje rušenje crkvice na Rumiji, ili paradoks da Njegoš u sopstvenoj zemlji ne može da dobije državni praznik.