Tenori, baritoni i basovi stopljeni u jedan savršeni glas – bogat i raskošan, ali istovremeno nerazmetljiv; snažan i moćan, ali i duboko osećajan i umirujući – to je zvuk koji petnaestak pevača jednog od najboljih horova na svetu stvara kako na koncertnoj sceni, pred hiljadama gledalaca, tako i u crkvama i hramovima, pred vernicima usredsređenim na molitvu.
Sila privlačnosti
Hor Sretenjskog manastira danas, na Đurđevdan, pojao je na liturgiji u Hramu Svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu. Čuveni ansambl doputovao je u Srbiju povodom snimanja dokumentarnog filma „Sila privlačnosti“ („Pritяženie“) o duhovnoj povezanosti raznih naroda i kultura.
Pored Hrama Svetog Aleksandra Nevskog, članovi hora su tokom proteklih nekoliko dana obišli i Crkvu Ružicu na Kalemegdanu, Hram Svete trojice (Rusku crkvu) i Narodno pozorište, kao i Srpsku kosturnicu branilaca Beograda na Novom groblju.
„'Sila privlačnosti' je veliki projekat koji obuhvata razne gradove i zemlje, a Srbija i Beograd su jedna od njegovih epizoda. Projekat se bavi kulturnom razmenom, međusobnim delovanjem, time koliko su Rusija i druge zemlje, sada konkretno Srbija, tesno povezane, koliko se naša istorija dugo prepliće“, kaže Andrej Poltoruhin.
Slovensko zajedništvo
Hor je pre Srbije obišao Jermeniju i Uzbekistan, a na pitanje šta je ono što može da prepozna kao specifičnost srpske kulture i mentaliteta, u poređenju s drugim kulturama s kojima je bio u kontaktu, naš sagovornik ističe da je reč, pre svega, o slovenskom zajedništvu.
„Uvek smo znali da su Srbi naši prijatelji, naša podrška. Mislim da i Srbi osećaju tu vezu. Naši jezici su slični, uz sve razlike, ipak možemo da se razumemo jer je fonetika veoma slična, samo zvučanje. A povezuje nas i vera. Svaki put kada dođem u Srbiju imam osećaj da sam kod kuće, kod divnih prijatelja, susreda, koji nas uvek srdačno dočekaju. I, evo, danas treba da odemo, a ne ide mi se odavde“, kaže Andrej Poltoruhin.
Prethodno je Hor Sretenjskog manastira u Srbiji boravio u oktobru prošle godine, kada je nastupio u Sremskim Karlovcima, u okviru manifestacije „Dani duhovne kulture Rusije“, dok je u Hramu Svetog Aleksandra Nevskog poslednji put nastupao 2013. godine.
Andrej Poltoruhin potvrđuje da Hor Sretenjskog manastira pruža veliku pomoć i podršku i Srbima na Kosovu i Metohiji i dodaje da će članovi ansambla rado obići i to područje, ukoliko bude bilo mogućnosti.
„Mi smo uvek spremni. Bili smo i u Donbasu i, uopšte, gde god nas pozovu da dođemo, trudimo se da se odazovemo. Tako da, ako bude takve mogućnosti i blagoslova, naravno da bismo došli“, kaže Poltoruhin.
Muzika koja uznosi dušu
Hor Sretenjskog manastira, koji postoji više od šest vekova, trenutno broji 18 članova, nešto manje nego pre pandemije. Osnovna misija ovog ansambla jeste da čuva tradiciju ruske duhovne pevačke kulture. Savremeni sastav formiran je početkom 90-ih godina prošlog veka.
Pored kolektivnog zvuka koji kod slušalaca istovremeno izaziva i ushićenje i spokoj, ostaje tajna i kako dirigentu uspeva da komunicira s horom tako što sluša reči sveštenika, hvata njegov tonalitet bukvalno rukom u vazduhu, a onda sve to pretvara u muziku.
Govoreći o neizrecivoj energiji koja prožme svakoga ko je u prilici da čuje Hor Sretenjskog manastira, dirigent ističe da pevanje u hramu ne može da se poredi s koncertnim nastupima, jer je reč pre svega o službi Bogu.
„Koncert je koncert, to je u nekom smislu uobičajen događaj, na kojem pevamo različite kompozicije. A na bogosluženju naš zadatak je da u ime svih koji se mole uznosimo reči koje su u srcu svakoga. To je velika odgovornost, ali i radost što učestvujemo u bogosluženju, što saslužujemo sveštenstvu. Zato uvek s posebnim strahopoštovanjem i pobožnošću pevamo u hramu. To je osnovna misija hora. Naravno, imamo i obimnu koncertnu delatnost, ali ako ne bismo učestvovali u bogosluženjima, onda to više ne bi bio Hor Sretenjskog manastira, već samo neki svetovni koncertni hor“, naglašava dirigent.
U savremenom svetu koji prolazi kroz velike krize i sukobe, koji je užurban i zaglušen bukom, vera je, prema rečima Andreja Poltoruhina – „svetionik, orijentir, nešto za šta čovek treba da se drži“.
„U ovom nestabilnom svetu, upravo vera i bogosluženje daju čoveku mogućnost da se vrati sebi. Često smo okruženi brojnim smetnjama, brigama, bukom koja nas odvlači od nas samih. A bogosluženje, i duhovna muzika u njemu, vraćaju nas i Bogu i nama samima, onom najboljem u nama“, zaključuje naš sagovornik.