Ovako aktivista združene akcije „Krov nad glavom“ Ivan Zlatić objašnjava za Sputnjik veliki problem sa kojim se mnogi u Srbiji danas suočavaju, a koji nije toliko poznat. Onaj ko, na svu sreću, nema problema sa izvršiteljima, često i ne zna koliko se ljudi bori da ostane u svojim zakonski kupljenim stanovima i da ih država, takođe po zakonu, ne izbaci na ulicu zbog tuđeg duga.
Do otplaćivanja tuđeg duga u Srbiji najčešće dolazi kada ljudi kupe stan u izgradnji, pre nego što zgrada dobije upotrebnu dozvolu, odnosno pre nego što mogu da uknjiže stan na svoje ime. U izvršnom postupku, dokle god zgrada nema upotrebnu dozvolu i stan nije uknjižen, on se smatra imovinom investitora. Ako investitor dođe u problem, iz bilo kojeg opravdanog ili neopravdanog razloga, njegovi dugovi se namiruju iz njegove imovine, što uključuje i te stanove koje su ljudi kupili i platili, ali nisu mogli da uknjiže.
Ljudi imaju mogućnost da ulože prigovor trećeg lica. Međutim, u praksi se taj prigovor usvaja samo ako se poverilac sa tim saglasi. Ako se ne saglasi — imovina ide u prodaju. Treće lice je u suštini osoba čija imovina odlazi na doboš zbog tuđeg duga — u ovom slučaju kupac stana zbog dugova investitora. On se u zakonu naziva „treće lice“, jer je treći u odnosu između dužnika (investitora) i poverioca.
Da bi se stan izuzeo iz izvršenja, potrebno je da se poverilac saglasi, objašnjava Zlatić, ali problem je u tome što se kao dokaz vlasništva priznaje isključivo upis u katastar. Dakle, iako je stan plaćen i ugovor overen, ako nije uknjižen — formalno nije vaš.
Ako se prigovor trećeg lica odbije, a to je najčešća praksa, lice ima pravo da pokrene parnicu radi dokazivanja vlasništva. Međutim, ta parnica ne odlaže izvršenje. To je najveći problem — vi možete da se sudite godinama, ali u međuvremenu morate da napustite stan, koji može biti prodat i preprodat više puta. Čak i ako na kraju dobijete spor, postavlja se pitanje kako ćete biti obeštećeni ako ste već izašli iz stana i neko drugi ga je kupio. To je ogroman sistemski problem koji postoji od 2011. godine, objašnjava za Sputnjik Zlatić.
Teško je precizno reći koliko ljudi se trenutno u Srbiji nalazi u ovom pravnom vakuumu, ali sigurno je reč o stotinama hiljada građana, tvrdi naš sagovornik. On procene zasniva na podacima Republičkog geodetskog zavoda o broju neupisanih objekata koji iznosi oko 4,8 miliona građevina. Oko 70 odsto nepokretnosti u Srbiji, a čak 85 odsto samo u Beogradu prodaje se direktno od investitora u fazi izgradnje. Kada se te brojke ukrste, dolazi se do procene da je veliki broj ljudi u riziku da se nađe u ovoj situaciji.
Reforme koje unazađuju
Ova najdrastičnija mera — da izvršenje ne čeka ishod parnice — uvedena je 2011. godine. Pre toga, objašnjava naš sagovornik, skoro čitav vek, dakle od kako postoji izvršni postupak i Zakon o izvršenju i obezbeđenju iz 1930. godine, preko propisa koji su važili u SFRJ, do onih koji su važili i nakon raspada države, imali smo izvesni civilizacijski standrad da izvršni postupak mora da sačeka ukoliko se vodi parnica, sve dok sud ne utvrdi šta je čije. Tek nakon što bi sud utvrdio šta kome pripada, nastavilo bi se izvršenje. Danas je slučaj obrnut.
To je jedna od u nizu sličnih mera koje smo doneli u sastavu takozvane reforme pravosuđa pokrenute posle 2000. godine. Na vrlo sličan način je privatizovan i stečajni postupak pre toga i privatizacija izvršnog postupka je samo jedan od tih mera koje se donose kako bi naš pravosudni sistem, navodno, bio efikasniji. Ono što se zapravo uvodi ovim merama je zakon jačeg – ovakve mere su uvek na štetu slabije strane, a slamaju se na ljudima koji su najmanje u mogućnosti da se zaštite.
Zakon je za naše dobro – kaže Brisel
Ovaj zakon smo uveli zato što smo na evropskom putu, tvrdi Zlatić i dodaje da je on deo reforme pravosuđa koja je počela nakon 2000. godine pod kontrolom i uz podršku briselskih institucija, svetske banke, MMF-a, USAID-a.
Kreirali smo sistem u kojim zapadne kompanije i zapadne banke u našoj zemlji treba da se osećaju „kao kod kuće“. Tako smo došli do situacije u kojoj se nalazimo, gde ljude izbacuju na ulicu iz sopstvenih domova.
On podseća da se oko pitanja prava trećih lica, odnosno ljudi koji ni krivi ni dužni stradaju zbog tuđih dugova, vodila ogromna polemika i u stručnoj javnosti i u Narodnoj skupštini u vreme kada je zakon donošen 2011. godine, te da postoje transkripti razgovora pojedinih narodnih poslanika koji do detalja opisuju scenario koji će uslediti i koji smo sada doživeli.
To pitanje se otvaralo u javnosti i 2015. godine kada je zakon promenjen, ali bezuspešno. Otvaralo se i 2019. kad su unosili izmene, ali opet ništa. Otvaralo se i prošle godine sa novim izmenama, ali ništa. Razumevanje ovog problema je sve veće i ovo je nešto što traje godinama, a ja ne znam šta drugo da zaključim osim da smo mi bankarska republika i da se sve dok ne skrenemo sa evropskog puta to neće promeniti. Ne znam kako drugačije ovo sve može da se komentariše.
Šta su akcije „Svoj na svome“ i „Krov nad glavom“
Akcija „Svoj na svome“ je program koji je država pokrenula kako bi se na jednostavniji i dostupniji način uknjižile nepokretnosti, odnosno da se pojednostavi rešavanje ovog problema. Ono što je kod ovog programa velika novina, objašnjava Zlatić, jeste to što je prvi put omogućeno da zgrada u kojoj je kupljen stan nije dobila upotrebnu dozvolu, u njoj ipak može da se uknjiži pojedinačna jedinica, odnosno stan.
Što se akcije „Krov nad glavom“ tiče, čiji je Zlatić član, ona je zamišljena kao solidarna mreža za pomoć ljudima koji se nađu u situaciji da, ni krivi ni dužni ostanu bez krova nad glavom.
Želimo da pomognemo ljudima u pojedinačnim situacijama na sve dozvoljne načine, od solidarne podrške pa do pravnih konsultacija, kako bi se iz ovog problema izvukli mnogi nedužni ljudi kojima je ozbiljno naštetio ovaj Zakon o izvršenju.
Ovo udruženje razgovaralo je sa partijama vlasti i partijama opozicije, obraćali su se svima i njihova poruka je da u šta god ljudi veruju i na kojoj god strani političkog spektra da se nalaze, mogu da nađu argumente za pomoć ovim ljudima.
Ako verujete u evropski put, Evropska konvencija o ljudskim pravima jasno štiti čovekovo pravo na dom. Ukoliko verujete da naša zemlja treba da bude bliža Ruskoj Federaciji, njen zakonik takođe predviđa mere kako bi se zaštitilo pravo na dom. Ukoliko niste posvećeni ni jednoj ni drugoj strani, već verujete u srpsku tradiciju, u našoj pravnoj tradiciji se još u prvoj polovini devetnaestog veka prepoznavala institucija nužnog minimuma. Te propise je još knez Miloš doneo i to smo imali sve do te 2011. godine.
Sa koje god političke strane da se ljudi nalaze, videće vrlo jasan razlog zbog kojeg treba da štitimo jedni druge od „doboša“ i prinudnog beskućništva, zaključuje Zlatić.
Pogledajte i: