Jeličić otkriva da je od rane mladosti želeo da bude poslastičar i prvi kolač koji je napravio je bila pita sa jabukama. Navodi da je potrebno strpljenje i trud da se dođe do dobrog proizvoda. Naš gost se osvrnuo i na savete o kuvanju na društvenim mrežama koje daje veliki broj ljudi i istakao da postoji razlika kada savete daju profesionalci koji rade sa iskusnim timom stručnjaka i ljubitelji kuvanja.
“Kompanija Stamevski u kojoj radim se trudi da bude lider u svetu poslastičarstva i naši prozvodi se nalaze i u regionu. Proizvodnja jeste masovna, ali se sve poslastice ručno rade, mašine samo pomažu. Ako govorimo o specifičnosti u poslastičarstvu ja sam izgradio svoj pravac, koristim kvalitetne sirovine, ukusi koji se koriste kao na primer čokolada i voće moraju da budu autentični. Ja degustiram sve sirovine i odlučujem da li su odgovarajuće”, rekao je naš sagovornik.
U Srbiji se poslastičarstvo razvilo u poslednjih pet godina, ali postoje neke zablude kao što je kvalitet pistaća, jer se kod nas smatra da što je zeleniji on je bolji, ali treba znati da što je zeleniji kolač on ima više veštačkih boja. Jeličić ističe da je posao poslastičara skup jer su visoke cene inventara za pravljenje kolača i torti, posebno kalupa.
“Moderno poslastičarstvo je interesantno, ali se sve više svodi na museve i kremove. Kada govorimo o starinskom i tradicionalnom pripremanju poslastica i u Francuskoj, Italiji i drugim zemljama, oni u poslednjih deset godina odlično rade na marketingu proizvoda, kao što su makaronsi, ekleri i slično. Smatram da bi i Srbija trebalo tako da radi. Na primer, torta “Beograd” je kreirana godinu dana, njena baza je badem, a ukrašena je „kaldrmom“ i nazivom našeg glavnog grada”, rekao je poslastičar.
Naš sagovornik se podsetio i takmičenja u Atini za selekciju Jugoistočne Evrope na kome postoje zadaci šta je sve potrebno da se od čokolade napravi za osam sati. Navodi da je jedan segment bila pralina, a sirovine su morale da budu autentične i iz zemlje iz koje su takmičari. Jeličić je za pobedničku pralinu izabrao orah, šljivu i rakiju u obliku polusfere i ističe da je balans u ukusima najvažniji.
Navodi da mu je odlazak u Moskvu doneo veliku radost, sedam godina je bio šef poslastičarnice. Pored toga, usavršavao se kod poznate ruske poslastičarke Elene Šramko. Smatra da je važna zdrava konkurencija koja inspiriše da čovek bude što bolji u svojoj profesiji i zaključuje da je neophodno menjati menije u restoranima po sezonama, jer nam nije ista vrsta hrane potrebna tokom letnjih i zimskih meseci.