Iran je punopravni član konfiguracije BRIKS. Zajedno sa Iranom u članstvu su i UAE. Što se Saudijske Arabije tiče, njeni predstavnici učestvuju na samitima i to na vrlo visokom nivou, ali formalno pridruživanje neprestano se odlaže. Razlog su, naravno, specijalni odnosi koje Rijad ima sa Vašingtonom.
Iran od početka rata sa SAD i Izraelom bombarduje (raketira) ciljeve na teritorijama UAE i Saudijske Arabije. Objašnjenje iz Teherana je da iranski dronovi pogađaju isključivo „vojne mete“ i ciljeve direktno povezane sa američkim oružanim snagama ili sa njihovim obaveštajnim aparatom.
Iako je krajnje nezahvalno predviđati u ovakvom međunarodnom okruženju, sve su prilike da će i pored krize BRIKS nastaviti svoje „koračanje“. Spor na Bliskom istoku i bombardovanje ciljeva u arapskim državama od strane Irana može, ali i ne mora biti „okidač“ za neke „horizontalne rekonfiguracije“ u smislu novih „zamrzavanja statusa“ ili istupanja, to će već zavisiti od posledica oružanog konflikta i ostvarivanja ratnih ciljeva sukobljenih strana.
BRIKS prihvatljiv format
I pored toga što su napadnute iz Irana, arapskim državama uopšte ne odgovara „kolaps“ u Teheranu pošto bi to ojačalo regionalni uticaj Izraela u narednim decenijama. Takođe, baš zbog Izraela, BRIKS se i pokazuje kao prihvatljiva opcija za deo zalivskih zemalja, jer se tako grade stabilnije konekcije sa Kinom, Rusijom i Indijom.
Međutim, ono što je najvažnije za ovu međunarodnu konfiguraciju, jeste da niti je BRIKS nastao zbog Bliskog istoka, niti će njegova budućnost u potpunosti zavisiti od daljeg razvoja situacije u tom regionu.
Rezultati postignuti za deceniju i po funkcionisanja impresivni su u svakom pogledu i bliskoistočna kriza čak može pomoći akceleraciji ovog procesa.
Nesumnjivo, biće i posledica, najpre zbog nestabilnosti i fluktuacija na tržištu energenata i prekidanja distributivnih lanaca, ali biće krupnih posledica i po položaj SAD u svetskom političkom sistemu.
Drugo, BRIKS je već pokazao visok stepen otpornosti nakon eskalacije Ukrajinske krize. Udar na Rusiju od strane SAD i EU, uslovljavanja članica BRIKS iz Vašingtona i Brisela, pretnje sankcijama i izolacijom, uglavnom nisu poremetili planirano i dogovoreno na samitima u Johanesburgu, Kazanju i Rio de Žaneiru.
Treće, ono što je navođeno kao mana BRIKS, u ovakvim turbulentnim okolnostima pokazuje se kao najveća snaga. Unutrašnja fleksibilnost ostavlja članicama da reaguju različito na određene (geo)političke teme, a fokusiranost na likvidnost, stabilnost domaćih valuta i uvećavanje obima trgovinske razmene čine da se u tim različitim reakcijama ipak ne može „istupati“ predaleko.
Četvrto, kada je o (geo)političkim temama reč, zemlje BRIKS tu su pokazale da je neformalna komunikacija daleko značajnija od formalnih, često šturih i nedorečenih saopštenja za javnost. Baš zahvaljujući neformalnoj komunikaciji saradnja se održava, uprkos neprijatnim izborima u „nezgodnim“ vremenima.
Više kao G7 nego kao NATO i EU
Naposletku, treba imati u vidu da BRIKS nije ni NATO, ni EU. Razlike u ciljevima, organizaciji, načinu donošenja odluka, državama članicama i njihovim karakteristikama – toliko su velike da je često takve komparacije besmisleno praviti.
Najpre bi se BRIKS mogao porediti sa G7, mada se i tu lako identifikuju nesaglasnosti, između ostalog zbog toga što je prvi okvir nastao kroz saradnju suštinski ravnopravnih partnera usredsređenih na uspostavljanje ravnoteže snaga, a ovaj drugi je rezultat breton-vudskog hijerarhijskog uređenja sveta pravljenog za održavanje američke dominacije (uz konstituisanje političkog Zapada kao zasebnog bloka).
Uostalom, razmimoilaženja oko bliskoistočne krize postoje i unutar NATO, EU i G7, pa se i ove organizacije nalaze pred svojevrsnim izazovima. Sasvim je moguće, čak i pred većim izazovima nego BRIKS.
Rat SAD i Izarela protiv Irana čini postojeće međunarodne odnose složenijim, to svakako jeste kritičan trenutak u svetskoj politici. Ali, koliko je kritičan za BRIKS, toliko je kritičan i za ostale.