Tako da film iz 1999. godine nije anticipacija Epstajna nego je pre nešto što je rezime stvari iz prošlosti, a taj rezime nas navodi na to da isti mehanizmi vladaju u različitim epohama i u različitim društvenim sistemima, smatra Radojević.
Dekadencija zapadne civilizacije
„U tom smislu, Stenli Kjubrik se referisao na literarnu osnovu koja je vezana za Šniclerovu priču iz 1926. godine i to se odnosi na jedno sasvim drugačije vreme, a Kjubrik je to pročitao u skladu sa vremenom kad je taj film nastao. A onda nas to navodi na jedan drugi zaključak koji se odnosi na neku civilizacijsku matricu, a to je da se ti dekadentni trenuci koji su naravno uvek vezani za relacije moći – političke, finansijske, seksualne, kakve god, vrlo često vezuju uz ono što se naziva kraj veka. I to je nešto što možemo da prepoznamo kao matricu u različitim epohama“, izjavio je Radojević za Sputnjikovu „Orbitu kulture“.
Prema njegovim rečima, dogodi se po neki put da se preskoči po neki vek, ali su ti periodi najsnažnije dekadencije uvek vezani za kraj veka i za početak narednog. Tako da su sve te stvari duboko ukorenjene i to što se dešavalo sa Epstajnom nije nikakav izuzetak nego samo jedna od stanica u istoriji dekadencije, smatra Radojević.
Imaginacija o sektaškoj zaveri
Komentarišući teorije zavere povezane sa filmom „Širom zatvorenih očiju“, Radojević kaže da su se oko Kjubrika vrlo često ispredale različite legende a on je sam po sebi bio deo nečega što je, pogotovo nakon njegove smrti, postalo deo različitih mistifikacija.
Kjubrik kao autor u stvari je želeo da stvara ultimativna dela i prvenstveno ga je zanimalo da kad odabere određeni žanr, da onda taj njegov film bude temelj tog žanra i da posle toga više niko ne može da kaže da je napravio neku inovaciju unutar njega, dodaje Radojević.
„Tako da je u tom smislu i taj film je njegov pokušaj da se napravi ultimativno delo koje će obuhvatiti sve ono što su stvari vezane za snoviđajne momente i, pre svega, potisnute seksualne strasti. I nešto što bi uslovno rečeno moglo da se naziva nekakvom tajnom ili sektaškom pričom. Dakle, uvek kod njega postoji ta ideja o delu koje je unikatno i da posle njega niko više ne može tim da se bavi. Kad se on time bavi, onda uzima najrazličitije aspekte i u tom smislu mislim da on nije bio neko ko je bio u mogućnosti da poseduje sva ta saznanja nego da je to više stvar imaginacije.“
Kjubrik je Šniclerovu novelu podigao na viši politički nivo ali to je naprosto jedna od karakteristika novog vremena u kom su svi ti momenti teorija zavere toliko razrađivani da su postali, maltene opšte mesto preko kog se objašnjavaju nepoznate činjenice, dodaje Radojević.
Pad „američkog carstva“
Pošto se period dekadencije obično najavljuje pad civilizacije, pitanje je da li je Kjubrik filmom „Širom zatvorenih očiju“ najavio propast američke imperije. Ali sa druge strane, sadašnje zapadno, tačnije američko carstvo kog vrlo često nazivaju Novim Rimom, u novom vremenu ima iskustvo prethodnih imperija, smatra Radojević.
„Kad dođe do dekadenciji pretpostavljate da to carstvo po prirodi stvari propada, ali ako imate iskustvo prethodnih imperija i njihovog pada i činjenicu da se nalazite u dekadenciji, onda pokušavate da pronađete strategije koje će da vas spasiti od propasti. I sada tu postoji nešto što konkretno što se tiče Amerike a to je jedan dvostruki sistem koji postoji. Evidentno postoji nešto što bi moglo da bude vezano za pojam dekadencije, ali sa druge strane, tu postoji jedan sistem koji ih čuva, a to je militarističko ustrojstvo društva.“
Otpornost na promene
Nedovoljno dobro se detektuje na koji način je militarizam i to vojničko ustrojstvo utemeljeno u američkoj državi, a sa druge strane postoji nešto što je vezano za versku slobodu i mogućnost da se tolerišu različite vere u društvu, dodaje Radojević.
I ako postoje verska sloboda i militarističko ustrojstvo, onda dekadencija može da bude držana u nekom balansu, a uz to postoji i taj princip prethodnih imperija koje su propadale, ističe naš sagovornik.
I onda može da se analizira šta je bilo pogrešno u prethodnim epohama i kako te greške mogu da budu izbegnute. I to je jedna od zanimljivosti savremenih društava koja više nisu ideološki jasno profilisana. Sada imamo hibridne sisteme koji nisu ni socijaldemokratski niti su liberalni, nego uvek postoje različite smese unutar jednog društva koje mogu da ga učine otpornim na promene.
Pazolinijeva Sodoma
I o Pazolinijevom filmu „Salo ili 120 dana Sodome“ iz 1975. godine ovih dana se govori kao o delu koje je „predvidelo Epstajna“. „Salo“ je film o propasti italijanskog fašizma ali je interesantno i da je deo i Pazolinijevog ličnog iskustva, objašnjava Radojević.
Sam Pjer Paolo Pazolini prošao je kroz nešto što je nalik na radnju filma i inicirao je ono što je karakteristika filmova nastalih tokom sedamdesetih godina gde se nacionalsocijalističko i fašističko opredeljenje izjednačavalo sa seksualnom pervertiranošću, dodaje Radojević.
„I to je jedna od tih umetničkih konstrukcija koje su bile jako zgodne u jednom trenutku i bile su vrlo efektne. Sumnjam da to zaista ima veze jedno sa drugim i to je bio samo jedan vrlo snažan umetnički pravac koji je trasirao shvatanje o tome. Mislim da tu postoje različite druge nijanse koje su takve da teško da možemo vezivati nacionalsocijalizam uz dekadenciju, jer su nacisti bili kontra-dekadencija.“
I Kjubrik i Pazolini imali su snažnu harizmu iz koje vrlo lako ispredati najrazličitije teorije. Što se Pazolinija tiče, postoji interesantna knjiga koja se zove „Pazolinijeva smrt“ koja sadrži i analizu crteža koje je radio, dodaje Radojević.
„Preko tih crteža je anticipirao ono što će mu se dogoditi u realnom životu i kao da je nacrtao svoje ubistvo koja se desilo 1975. godine. Tako da kada je reč o autorima tog formata onda je vrlo lako moguće takve priče konstruisati i pronaći određena uporišta u tome.“
Subverzija po Lazaru Stojanoviću
Kad je o Kjubriku reč, teško je pretpostaviti da u filmu koji ima tako velike aspiracije sa tako visokim budžetom i moćnim strukturama koje neminovno stoje iza njega, da je mogao nekoga toliko povrediti pa da se onda reaguje na ta otkrića u filmu, smatra Radojević.
Naprosto se u to ne može poverovati jer da se neka tako moćna struktura osetila povređenom reagovala biranije i ne bi dozvolila da taj film ikada ugleda svetlo dana, jer to su prosto mehanizmi koji funkcionišu, dodaje Radojević.
„Onog trenutka kada to dođe do javnosti onda takve priče samo potpomažu fami koja prati taj film. I one se neće smanjivati, naprotiv, samo će se potencirati jer će na taj način da raste reputacija tog filma. Ima jedna jako zanimljiva rečenica Lazara Stojanovića, reditelja filma 'Plastični Isus' koja glasi: 'Šta je subverzija u umetnosti? Ako vas zabrane, ako vas uhapse i ako vaše delo nikada ne puste u javnost.' To je subverzija a sve drugo je mogućnost za dodatnu eksploataciju“, zaključio je Radojević.
Pogledajte i: