Iako je Amerika prva počela da objavljuje ne preterano duhovite i „krindž“ snimke kako bi opravdala pred svojom publikom još jedan nepotrebni, skupi i krvavi pohod na Bliski istok, Iran ju je u toj borbi mimova potukao do nogu. Na mim se mimom udara, shvatili su Iranci, i uskoro pridobili skoro čitav svet na svoju stranu. Američki predsednik postao je „žrtva sajber zlostavljanja“, a trolovanje je postalo jedini način na koji se zvanični Iran obraćao Americi.
Pisac i publicista Slobodan Stojičević kaže za Sputnjik da je Iran jednostavno primenio tehnologiju koju su Amerikanci osmislili i koju su pažljivo razvijali proteklih nekoliko decenija. Ipak, nije sve samo u šali. Potrebno je prvo bilo tehnički se obezbediti, ističe naš sagovornik.
Iranci su prvo zaštitili svoje stanovništvo time što su blokirali internet, tako da Amerika nije mogla da stvara protestni potencijal onlajn metodom. Odmah nakon pokušaja obojene revolucije internet je izgašen, ali nakon toga su na elektronskoj mapi Irana svetleli Starlink sateliti Ilona Maska, odnosno modeme koje su Amerikanci podelili svojim pristalicama u Iranu. Iran je i te američke modeme odstranio, tako da je iransko stanovništvo za početak bilo zaštićeno od uticaja iz inostranstva, kaže Stojičević za Sputnjik.
Kasnije su Iranci uradili isto ono što i Amerikanci rade. Potrebno je bilo naći Irance koji su dugo boravili na Zapadu i znaju kako zapadni čovek razmišlja. Tu je bilo važno naći ljude koji govore taj jezik, koji su deo te kulture, koji znaju šta je u kom delu sveta smešno, a šta nije, šta pogađa osnovne čovekove težnje. Mimovi nisu saopštenja, objašnjava Stojičević i ne može se napraviti jedan proizvod koji će se uvek ponavljati.
Ovde je ideja da se napravi ogromna količina tih fabrika trolova i to mogu biti ambasade, Iranci koji su upoznati sa zapadnim načinom razmišljanja, iranski studenti koji se nalaze svuda po svetu, Iranci rođeni na Zapadu, diplomate... i svi oni znaju šta je smešno, a šta tužno. Oni svi proizvode ogromnu količinu mimova i iz nje će uvek nešto da „upali“, kao što je bio slučaj u nekoliko navrata sa objavama i tvitovima iranskih ambasada.
Ovim metodama se zapravo suštinski menja lice rata, smatra naš sagoovrnik i dodaje da je rat nekada bio vrlo strašna i brutalna stvar, dok je danas predmet medijskog izrugivanja i medijske manipulacije ljudskim osećanjima.
Informacioni rat i kontrola uma
Kada je Tramp ušao u carinski rat sa Kinom, takođe su se pojavili mnogi mimovi i sadržaj koji je pokazao svetu svu ludost takvog ekonomskog poteza SAD i njenog predsednika, a ujedno i jednu maltene nedodirljivost kineskog državnog sistema. Dakle, i pre ovoga je Donald Tramp bio predmet sprdnje, ali ovaj put bombardovanje mimovima prati i bombardovanje američkih vojinh baza, nosača aviona i letelica, pa je sve dobilo novu dimenziju.
Stojičević objašnjava da postoje tri nivoa „mimovanja“ – pojedinačan mim, pojedinačna kampanja i informacioni rat. Kad je reč o prvom stepenu, odnosno pojedinačnim mimovima, bilo je vrlo uspešnih slučajeva i ranije. Na nivou kampanje, prvi interesantan slučaj bio je Azerbejdžan koji je svojim internet delovanjem doprineo organizovanju obojene revolucije u Jermeniji. Ovaj metod obilato je korišćen i u Ukrajini, zbog čega je Rusija na svojoj teritoriji zabranila mnoge od zapadnih aplikacija i platformi.
Na trećem i najvišem nivou vodi se informacioni rat i slučaj Irana je verovatno prvi ove vrste u svetu gde je jedna država drugu potpuno potukla u toj sferi. Ovde je glavno pitanje, ističe Stojičević, u čijim glavama je Iran pobedio Ameriku.
Iran je prva zemlja na svetu koja je uspela da prepozna u glavama trećih država, dakle ne svog ili američkog stanovništva, određena osećanja i da ih izrazi kroz svoje mimove. Iranci su uspešno definisali potrebna osećanja u tuđim glavama i to je glavni deo kognitivnog rata. Informacioni rat ima podvrstu i to je taj kognitivni rat, dakle prepoznavanje saznajnog procesa ljudi.
U borbama mimovima vrlo je bitno virusno širenje mimova. To znači da se čoveku svidela poruka koju je video i da je on u njoj prepoznao svoja osećanja, a da je onda dalje deli kao svoj lični komentar. Stojičević objašnjava da je čitava poenta „ubosti“ kod ljudi potrebno osećanje koje oni onda prepoznaju kao svoje. Tu dolazi do kognitivnog efekta jer čovek koji je mim primio od svog prijatelja njega ne doživljava kao mim Irna o Americi ili o Zapadu, već kao stav svog prijatelja. Iz tog razloga će ga i širiti dalje, drugim prijateljima.
Kako radi mašinerija
Stojičević kaže da nije dovoljno samo poslati „mimove“ u etar i da postoi čitava filozofija o tome kako se pravi „opšti hajp“ u nekom društvu.
Sve je počelo sa Holivudom koji je nastojao da servira određene narative u društvu, u prvom redu da promoviše sebe. Posle Drugog svetskog rata, oni su promovisali američki način života, pa je to onda prošireno na potrošačko društvo, gde su promovisali sebe kao one koji bolje žive nego Evropa ili neke druge zemlje, kao nešto čemu treba stremiti i što je ideal ljudskog života.
Sa krajem Hladog rata i pojavom interneta, te tehnike su se menjale i u današnje vreme postoje određeni centri, takozvani „tink tenk“ centri koji određuju koji će narativi biti servirani u kojoj državi. Kada se to definiše, onda se definiše ko će stvarati sadržaje u tom kontekstu — da li će promovisati superiornost Amerike, superiornost NATO-a, želju da se bude deo Evrope... a sve u zavisnosti od same države i afiniteta njenog stanovništva.
Nakon toga se angažuju agencije za marketing koje stvaraju kreativne timove i oblikuju te narative u nešto konkretno, u neke priče. Te agencije za marketing uglavnom naprave fabrike botova ili trolova. To su ljudi koji prave mimove svakodnevno — po desetine, stotine mimova na dan, prave kratke filmove, šaljive komentare, karikature, kratke poruke, reklamne poruke za određeni narativ koji pokušavaju da prošire.
U Americi tink tenk centri nastaju na univerzitetima ili u korporacijama, poput „Renta“ ili „Fridam hausa“ i ima ih oko 1700 širom Amerike. Svi oni, u saradnji sa američkim Stejt dipartmentom, drugim vladinim agencijama i agentima uticaja unutar države šalju signal o stanju situacije u svakoj državi ponaosob. Izveštavaju dokle se stiglo sa pravima žena, LGBT pravima itd. pa usklađuju svoju politiku u skladu sa tome.
Ovo je važno jer se na taj način stvara jedna opšta slika. Običan čovek neku informaciju, odnosno narativ, vidi ne samo na društvenim mrežama, već se to prepliće. On vidi nešto na televiziji, onda to isto ili šaljivo vidi na društvenim mrežama, pa onda mu to stigne od njegovih prijatelja koji virusno šire neki mim i na taj način se kumulativno u čovekovoj glavi stvara ideja da svi tako misle, da tako treba i da je to vladajući narativ.
Proteklih dvadeset godina ovo sve je nazivano teorijom zavere, na Zapadu su tvrdili da se ničije mišljenje ne oblikuje na silu i kroz informacioni rat, već su tvrdili da je ono produkt slobodnog sveta. Međutim, u proteklih desetak godina i manje države su „ukapirale“ kako ovaj američki sistem funkcioniše i kako da taj alat iskoriste za svoje potrebe. Upravo je to uradio i Iran.
Informacioni rat odvija se u pozadini, na kraju svakog rata slede pregovori, potreba za dogovaranjem mira i niko tada neće pregovarati mimovima. Međutim, informacioni rat je priprema za pregovore jer se može desti da baš on promeni čitav pravac rata. Ukoliko jedna država uspe da stanovništvo druge države, njegova osećanja i misli prepozna na osnovu mimova, ujedno će i opipati puls tog naroda. To osećanje kasnije može da spinuje i profiliše, što će u nekim slučajevima potencijalno dovesti i do gubitka pravog rata, zaključuje Stojičević.