„Pisac jevanđelja“ – monaška tišina ispunjena dubokim mislima
U čast 175 godina od rođenja Đorđa Krstića (1851 – 1907), Narodni muzej Srbije od 9. do 19. aprila predstavlja sliku „Pisac jevanđelja“, nedovršeno delo ovog istaknutog umetnika, koji je uz Paju Jovanovića i Uroša Predića, obeležio realizam u srpskom slikarstvu.
Reč je o poslednjem Krstićevom delu, koje je pre više od jednog veka zatečeno nedovršeno, na štafelaju, u njegovom ateljeu u Ulici kraljice Natalije u Beogradu. Ono je 1911. godine, zajedno s oko 40 drugih radova ovog slikara, postalo deo kolekcije nacionalnog muzeja.
Vertikalnu kompoziciju čine dva monaha. Dok mlađi monah stoji u senci, stariji sedi i ispisuje tekst na papiru koji drži na kolenu. Smeđe-crni kolorit gradi atmosferu koja je svedena, kamerna i ukazuje na monašku tišinu i posvećenost. Prizor je ipak živ i dinamičan, kako zbog izraza lica dvojice monaha, koji su duboko zamišljeni nad tekstom, tako i zbog širokih i nemirnih poteza četke kojima Krstić oživljava svoju scenu, direktno na slikarskom platnu.
Šefica Odeljenja za restauraciju i konzervaciju Narodnog muzeja Srbije Nataša Ilić u razgovoru za Sputnjik ističe da je već tokom prvog susreta s ovim delom bila iznenađena, jer je slika bila nepotpisana.
„To nije karakteristično za Krstića, naročito kod velikih formata, jer je on čak i svoj potpis uvežbavao kaligrafski, četkom“, kaže Nataša Ilić, objašnjavajući da je upravo ta činjenica potvrdila da je reč o njegovom poslednjem, nedovršenom radu. Tragovi slivanja osnovnog premaza smeđe boje vide se golim okom, a delić platna nepokriven bojom svedoči o tome da je slikar tokom rada na ovoj sceni odložio svoju kičicu zauvek.
Ideja važnija od forme
Kako ističe naša sagovornica, za razliku od Paje Jovanovića i Uroša Predića, Đorđe Krstić nije bio pedantan u detaljima, kako je to bilo uobičajeno za realizam, već se njegova dela odlikuju slobodnijim, širim potezom četke i brojnim nanosima boja. Posebno je zanimljivo to što je voleo da eksperimentiše sa samim materijalima, pa je na mnogim svojim slikama koristio manje uobičajene podloge, poput asfalta.
Ponekad je, pokušavajući da postigne određene efekte na svojim slikama, u boje dodavao i razne rastvore i smese, zbog čega su mnoga njegova dela podložnija propadanju i relativno često iziskuju restauratorske i konzervatorske intervencije.
Nataša Ilić, međutim, ističe da se prilikom restauracije Krstićevih dela razbija predrasuda o njemu kao „slikaru tame“, te da je reč o sjajnom koloristi.
„Krstić svoja dela započinje tamnom podlogom, gotovo crnom, a onda iz tog mraka izvlači zvonki kolorit, koristeći intezivne pigmente poput vermilion crvene, kobalt plave i hromoksid zelene. Njegove slike imaju i do dvanaest slojeva, što svedoči o dugotrajnom promišljanju i građenju kako tona, tako i same kompozicije“, naglašava Nataša Ilić.
Ona kaže da jedan od najzanimljivijih uvida u Krstićevo stvaralaštvo dolazi upravo iz restauratorske prakse i dodaje da rentgenski snimci otkrivaju Krstićevu sklonost ka preispitivanju.
„Jedan od primera je slika na kojoj sam radila, a koja je izložena u Narodnom muzeju Srbije, pored čuvene 'Utopljenice'. Reč je o delu 'Rastanak', koja pripada slikarskom nizu zajedno sa slikama 'Gružanka' i 'Pod jabukom'. Na rentgenskom snimku se vidi da je Krstić već islikao kompoziciju u velikoj meri, a da se onda predomislio. Imao je potrebu da pomera te dve figure, njihove ruke, da naglasi njihov kontakt i da objasni kontekst. Momak ide u rat i na prvobitnoj kompoziciji drži devojku za ruku, ali Krstić mu potom dodaje vojnički mudnir preko ramena kako bi se videlo šta je razlog njihovog rastanka“, objašnjava Nataša Ilić.
Prema njenim rečima, Krstić je imao ideju kojoj je težio po svaku cenu, često zanemarujući crtež i pravila, eksperimentišući i slikajući slobodnije. Ta sloboda ga je često i koštala, jer su mnogi savremenici osporavali njegov rad, naročito u domenu crkvenog slikarstva.
Delo koje je nadživelo osporavanja
Krstić je oslikao brojne ikonostase, među kojima je i ikonostas u Sabornoj crkvi u Nišu. U ikonopis je uneo novi način rada, upotrebljavajući mrke boje i primenivši problem svetlosti i senke, kako bi postigao što plastičniji izraz. Taj novi manir u crkvenom slikarstvu mnogim njegovim savremenicima nije bio po ukusu.
Krstić je, kako podseća naša sagovornica, realizam u srpsko slikarstvo doneo iz Minhena, iz samog centra tadašnjeg umetničkog sveta, gde je imao priliku ne samo da usavršava svoje slikarske veštine uz velike majstore, već i da obilazi izložbe, muzeje i galerije, da se druži s umetnicima i da bude direktno upućen u nove trendove u umetnosti.
„Kao stipendista kralja Milana Obrenovića imao je privilegiju da se školuje među umetnicima iz čitavog sveta. U tom trouglu velikana, Krstić stoji kao minhenski đak, dok su Paja Jovanović i Uroš Predić svoje slikarske veštine sticali i usavršavali u Beču“, kaže naša sagovornica.
Tokom boravka u Minhenu, Krstić je doživeo i najplodniji period u svom stvaralaštvu, od 1879. do 1883. godine, kada su nastale slike „Anatom“, „Portret profesora Kremera“, „Utopljenica“, „Na izvoru“ (ili „Gružanka“), „Pod jabukom“, „Rastanak“, „Slepica“.
Po povratku u Srbiju, Krstić se posvetio pedagoškom radu i umetničkom stvaralaštvu. Radio je kao profesor crtanja u gimnaziji u Beogradu, a među njegovim učenicima bila je i Nadežda Petrović. Iako je zbog svoje umetničke slobode nailazio na nerazumevanje, u društvu je uživao veliki ugled. Bio je član Srpskog učenog društva, a potom i počasni član Srpske kraljevske akademije.
Delo Đorđa Krstića je, kako naglašava Nataša Ilić, odolelo osudama i osporavanjima i ostalo kao dragoceno svedočanstvo ne samo o razvoju realizma u srpskom slikarstvu, nego i kao jedinstveni pečat srpskog nacionalnog identiteta.