Heroina života – Mileva Marić Ajnštajn
„Heroina života Mileva Marić Ajnštajn“ naslov je izložbe koja se do 15. aprila može pogledati u Vukovoj zadužbini u Beogradu, a potom i u Ogranku Srpske akademije nauka i umetnosti u Novom Sadu. Izložba prikazuje dokumentarni materijal korišćen u istraživanju za istoimeni roman čiji je autor Svetlana Matić, profesor srpskog jezika i književnosti u Beču.
U razgovoru za Sputnjik Svetlana Matić ističe da njeno interesovanje za Milevu Marić Ajnštajn nije slučajno, već da je deo šire ideje da se osvetle sudbine zaboravljenih ili nedovoljno priznatih žena koje su obeležile srpsku kulturu i nauku.
„Ovo nije moj prvi roman o uspešnim ženama. Do sada sam objavila i knjigu o Milici Stojadinović Srpkinji, kao i knjigu ‘Pevam danju, pevam noću’, zasnovanu na pismima Mini Karadžić. Mileva je treća uspešna žena koju pokušavam da prikažem srpskoj i svetskoj javnosti onako kako zaslužuje. Sve one su na neki način nedovoljno prisutne u našoj svesti. Mileva Marić Ajnštajn je naročito zanimljiva, zato što je žena koja se bavila naukom u vreme kada ženama tu baš i nije bilo mesto“, napominje naša sagovornica.
Prema njenim rečima, upravo je taj istorijski kontekst ključan za razumevanje Milevine sudbine. Rođena u patrijarhalnoj sredini, ali uz podršku oca koji je prepoznao njen talenat za matematiku i fiziku, stigla je do Ciriškog politehnikuma – jednog od retkih mesta gde su žene uopšte mogle da izučavaju prirodne nauke. Tamo je upoznala Alberta Ajnštajna, s kojim je od samog početka gradila odnos zasnovan na intelektualnom partnerstvu i snažnoj emocionalnoj vezi.
Nauka u senci ljubavi
„Ljubav Mileve i Alberta rodila se iz mladalačkog zanosa koji je zavladao tokom njihovog susreta u Cirihu. Milevi je bilo dosta teško da razgraniči profesionalno, naučno partnerstvo i porodičnu vezu. Potekla je iz patrijarhalne porodice i zaista je skoro ceo svoj život posvetila braku s Albertom i njihovoj deci“, kaže Svetlana Matić i ističe da je taj izbor između lične naučne karijere i porodične uloge bio i jedan od ključnih lomova u životu Mileve Marić Ajnštajn.
Iako je u naučnom smislu bila izuzetno talentovana, Mileva se postepeno povlačila u senku. Autorka ukazuje da to nije bilo samo pitanje pritiska vremena, već i njene lične odluke i karaktera.
„Ona je bila tiha, povučena. Stiče se utisak da ona nije ni htela da bude u prvom planu, ali očigledno je to i njenom suprugu odgovaralo“, kaže Svetlana Matić, podsećajući na to da je druga nadarena žena iz njenog vremena, Marija Kiri, imala sasvim drugačiju sudbinu, ne samo zahvaljujući podršci svog supruga Pjera Kirija, nego i sopstvenom prodornom karakteru.
Svoj prvi članak Ajnštajnovi su završili 1900. godine i to je bio njihov zajednički rad. Na njemu je, međutim, bio samo Albertov potpis, podseća naša sagovornica i dodaje da je jedno od obrazoloženja za ovakvu odluku procena da bi potpis jedne žene diskreditovao naučni rad, te da je Mileva želela da po svaku cenu pomogne svom budućem suprugu da ostvari svoje profesionalne i naučne ambicije.
Svetlana Matić naglašava da je Albert Ajnštajn bio ličnost obeležena snažnim individualizmom i otporom prema autoritetima.
„Albert Ajnštajn je dosta kontroverzna ličnost. U školi se ponašao veoma čudno, uvek je imao otpor prema nastavnicima. Bio je vrlo specifičan i uvek je prevashodno gledao sebe, svoje interese, svoj naučni put“, ističe autorka knjige.
U tome je, kako dodaje Svetlana Matić, i suština njihovog odnosa: susret dve snažne, ali različite prirode. Mileva je bila posvećena, istrajna, spremna na žrtvu. Albert je bio genijalan, ali usmeren prevashodno na sopstveni rad i ambiciju, a ta razlika je vremenom postala nepremostiva.
Večna dilema – da li bi bez Mileve bilo Alberta Ajnštajna
Jedno od najkontroverznijih pitanja, koje zaokuplja brojne istraživače, jeste Milevin doprinos Ajnštajnovim naučnim otkrićima. Pisma koja su razmenjivali otkrivaju veoma složen odnos.
„U svim prepiskama vidimo da Albert, kad joj se obraća, govori ‘naš zajednički rad’. Ne možemo da pripišemo Albertu Ajnštajnu sve te patente. Moramo da govorimo o zajedničkom radu, o Milevinom koautorstvu“, naglašava Svetlana Matić.
Ipak, istorija je priznala samo jedno ime. Mileva nije dobila ni naučno priznanje, ni institucionalnu potvrdu svog rada. Čak ni doktorsku titulu nije stekla, iako je položila sve ispite osim usmenog – delom i zbog sukoba njenog supruga s njenim mentorom.
Svetlana Matić smatra da ta nepravda treba da bude ispravljena, zbog čega je pokrenula inicijativu da se Milevi Marić Ajnštajn posthumno dodeli diploma Tehničkog univerziteta u Cirihu, koji je pohađala.
Raspad braka i borba za sina
Brak Mileve Marić i Alberta Ajnštajna, u početku ispunjen idealima, postepeno se raspadao. Ajnštajnova distanca postajala je sve izraženija, a njegovo ponašanje sve surovije.
„Albert je oženio svoju najbližu rođaku, a Milevi je zabranio svaki pristup njegovoj radnoj sobi i stolu, nije želeo nikakvu intimnost s njom, što je nju kao ženu, naravno, duboko povredilo“, kaže Svetlana Matić.
Nakon razvoda, Mileva se gotovo u potpunosti povukla iz nauke. Njen život obeležila je borba za sina koji je bolovao od šizofrenije.
„Ona se posvetila svom sinu Edvardu, uz kog je bila do kraja njegovog života. Novčani deo od Nobelove nagrade iz 1921. godine u celini je uložila u njegovo lečenje. Čak je ostavila i jedno pismo u kojem navodi da želi da bude sahranjena u blizini psihijatrijske klinike na kojoj joj se sin lečio“, kaže Svetlana Matić, uz opasku da upravo ta činjenica najbolje govori o njenim prioritetima i karakteru.
Uprkos ličnim tragedijama, Mileva nije pokazivala ogorčenost. Naprotiv, u nekim trenucima pokazala je izuzetnu širinu i snagu.
„Njen stariji sin Hans je otišao zajedno s ocem u Ameriku, jer su u to vreme nacisti proganjali Jevreje. Ona im je čak poželela srećan put, čak im je bila i domaćin u nekoliko navrata kada su dolazili. Bila je ispred vremena, izdigla se iznad situacije, što ne znači da je to nije bolelo kao ženu“, ističe Svetlana Matić.
Mileva Marić je ipak doprinela poboljšanju položaja žena samim tim što se školovala u vreme kada je bilo gotovo neshvatljivo da žena odluči da napusti svoju domovinu, da ode u tuđinu i da se posveti nauci. Želela je, kako kaže Svetlana Matić, da pokaže da žena može da bude uspešna u karijeri, a da istovremeno bude i dobra majka.
Priča o Milevi Marić Ajnštajn zato nije jednostavna priča o nepravdi, već složena slika života u kojem se prepliću ljubav, ambicija, društvena ograničenja i lični izbori. Ona je, kako kaže Svetlana Matić, „stajala uz svog muža kao stena“ i verovala u zajedništvo, izraženo u rečima: „Mi smo jedan kamen“.