On ističe da Iran nije započeo rat, niti ga je želeo, već da su sve faze eskalacije inicirane od strane administracije Donalda Trampa i vlasti Benjamina Netanjahua, kako protiv Irana, tako i protiv naroda regiona. Upravo su, dodaje, Sjedinjene Države bile te koje su zatražile prekid neprijateljstava.
„Amerikanci su davali obećanja i preuzimali obaveze, a Iran sada insistira da se te obaveze ispune pre nego što se pređe na novu fazu razgovora. U suprotnom, nema smisla otvarati nova pitanja ako ni prethodna nisu realizovana“, naglašava Marandi.
On dodaje da se trenutno nalaze u početnoj fazi: ili će Sjedinjene Države pokazati iskrenost i sprovesti dogovoreno, ili će iranska delegacija napustiti pregovore i vratiti se u Teheran. Prema njegovoj oceni, Iran već smatra da je u ovom sukobu ostvario pobedu, posebno jer, kako kaže, američka strana nije uspela da promeni status Ormuskog moreuza.
Pregovori bez poverenja: „Potpisi nisu dovoljni“
Govoreći o napretku razgovora, Marandi ističe da je teško dati konačnu ocenu jer se istovremeno pregovara o više složenih i tehničkih pitanja. Za Iran, kako kaže, nije dovoljan potpis američkog predsednika ili potpredsednika.
„Iranci su već videli da Sjedinjene Države daju obećanja, a zatim ih krše. To se dešavalo i ranije, uključujući period kada su istovremeno vodili pregovore i pripremali napade na Iran“, navodi on.
Prema njegovim rečima, samo konkretni rezultati na terenu mogu imati značaj. Sama činjenica da se sedi za pregovaračkim stolom ili razmenjuju poruke nije dovoljna bez opipljivih promena.
On naglašava da uspeh ili neuspeh pregovora u potpunosti zavisi od Sjedinjenih Država. U međuvremenu, Iran se priprema i za mogući nastavak vojnog sukoba, ali ostaje spreman i za diplomatski napredak ukoliko druga strana pokaže volju.
„Iran nije agresor, već žrtva. Ipak, pokazao je snagu, kao i osovina otpora, što je i dovelo do toga da se Sjedinjene Države danas okrenu pregovorima nakon neuspeha na bojnom polju“, dodaje on.
Uloga Pakistana i spoljni uticaji
Marandi ocenjuje da Pakistan ima pozitivnu ulogu u posredovanju, kao susedna i prijateljska zemlja Irana. Javno mnjenje u Pakistanu, kako kaže, uglavnom je naklonjeno Iranu, a činjenica da Islamabad nije pokazivao neprijateljstvo doprinela je tome da Teheran prihvati njegovu medijatorsku ulogu, kao i ulogu Omana.
Ipak, naglašava da uspeh ne zavisi od posrednika, već isključivo od politike Sjedinjenih Država. Ključno pitanje je da li će Vašington nastaviti da deluje pod uticajem, kako on tvrdi, cionističkog lobija i izraelske vlasti, ili će se okrenuti politici „Amerika na prvom mestu“.
„Ukoliko Sjedinjene Države budu vodile politiku u skladu sa sopstvenim interesima, napredak je moguć. U suprotnom, Iran je spreman da se vrati u Teheran bez ikakvog sporazuma“, ističe on.
Mogući ishodi: između kompromisa i nove eskalacije
Kada je reč o mogućim ishodima, Marandi smatra da američka strana nema razloga da očekuje uspeh za pregovaračkim stolom nakon, kako tvrdi, neuspeha na bojnom polju.
Iran, prema njegovim rečima, ne postavlja prekomerne zahteve, već traži pravdu i ratnu odštetu. On dodaje da će Iran tu odštetu obezbediti preko Ormuskog moreuza, bez obzira na stav Sjedinjenih Država.
„Ako Vašington želi da spreči kolaps globalne ekonomije, moraće da donese odluke u skladu sa sopstvenim interesima i da smanji tenzije. U tom slučaju, Iran je spreman na saradnju“, kaže on.
Istovremeno naglašava da Iran neće odustati od svog suvereniteta, što je, kako navodi, i bio razlog spremnosti na rat.
Na pitanje o najverovatnijem scenariju – da li će doći do potpunog zastoja, postepenog napretka ili nove eskalacije – Marandi odgovara da je situacija izuzetno složena i nepredvidiva.
On ukazuje na postojanje više aktera koji mogu ometati proces, uključujući i političke faktore u Libanu, za koje tvrdi da su pokušali da spreče prekid vatre radi sopstvenih interesa.
„Sve je međusobno povezano i veoma komplikovano. Postoji više strana koje mogu da pokvare proces. Da moram da se kladim – ne bih se kladio ni na jedan ishod“, zaključuje Marandi.
Pogledajte i: