Posle izbijanja rata u Iranu Evropa je zabranila Amerikancima korišćenje vojnih baza na svojoj teritoriji. Španija je Americi zabranila i korišćenje svog vazdušnog prostora, a Italija je odbila zahtev Vašingtona za korišćenje vazduhoplovne baze na Siciliji za američke bombardere koji su leteli ka Bliskom istoku. Zatim je i Francuska zabranila američkim i savezničkim avionima, koji prevoze vojnu opremu za Izrael, da prelete preko njene teritorije. Poljska je takođe odbila zahtev Sjedinjenih Država da pošalje svoje sisteme protivvazdušne odbrane „Patriot“ na Bliski istok.
Predsednik Amerike Donald Tramp na sve to prvo slao pretnje, poput one da SAD neće zaboraviti Francuskoj odluku da im ne asistira u pohodu na Bliski istok, nakon čega je prezrivo poručio evropskim zemljama da odsad sami idu u Ormuz i nabavavljaju svoju naftu.
„Moraćete da počnete da učite kako da se borite za sebe, SAD više neće biti tu da vam pomognu, baš kao što ni vi niste bili tu za nas. Idite i nabavite svoju naftu“, rekao je Tramp.
Nakon svega, Tramp je izjavio da SAD ozbiljno razmatraju povlačenje iz NATO-a jer se zemlje Alijanse nisu pridružile ratu protiv Irana. Ova Trampova izjava predstavlja do sada najjači znak da Bela kuća više ne smatra Evropu pouzdanim odbrambenim partnerom.
Sve je počelo od Jugoslavije
Novinar i publicista Milorad Vukašinović smatra da je kriza u evropsko-američkim odnosima počela još krajem prošlog veka. On podseća da se pitanje novog evropskog političkog identiteta postavilo početkom devedesetih godina, kada je tim povodom u aprilu 1991. održana sednica Trilateralne komisije na kojoj se tri dana razgovaralo o toj temi. Tada je, kaže, došlo i do spora između samih evropskih političara.
Jedna struja, koju je tada predvodio bivši predsednik Evropske komisije Žak Delor smatrala je da je pad Berlinskog zida nulti početak za Evropu i da Evropa treba da se oslobodi ne samo takozvanog komunističkog uticaja na istoku, nego i američkog uticaja. Međutim, postojala je i druga struja u Evropi koja je bila za čvršće povezivanje sa Amerikom, koja je smatrala da Evropa i Amerika pripadaju istom kulturno-civilizacijskom krugu. Iza te struje stajao je tadašnji papa Jovan Pavle II, kao i snažan provatikanski lobi u strukturama tadašnjeg Evropskog parlamenta i evropskih institucija, kaže Vukašinović za Sputnjik.
On smatra da je upravo jugoslovenska kriza predstavljala neku vrstu testa u odnosima između Evrope i Amerike, gde su se njihove međusobne razlike povremeno pojavljivale, ali se nisu ispoljavale radikalno kao danas.
Ako su ratovi devedesetih i bombardovanje Jugoslavije predstavljali početak raspada evro-američkih odnosa, apsolutno se može reći da je sadašnji napad na Iran kap koja je prelila čašu. Tu se radi o velikim promenama i mislim da mi sa ovih prostora nismo ni svesni ozbiljnosti i dubine ekonomske, ali i socijalne i moralne krize koja potresa Sjedinjene Američke Države i Evropu.
Naš sagovornik smatra da nema više prostora da Amerika bezbedno „aterira“ sa svojih velikih, univerzalističkih, olimpijskih visina. O neograničenom širenju demokratije i ljudskih prava svi su se dovoljno naslušali, a Amerika danas više nema ni novca niti kakvu unutrašnju privlačnost ili snagu da na tim temeljima gradi koncepciju za 21. vek. Vukašinović dodaje i da ovo „spuštanje“ Amerike na temelje real politike koju sprovodi Tramp može biti vrlo bolno i za njihove saveznike.
Ono što je počelo u Jugoslaviji devedesetih godina sada se na neki način završava na primeru Irana i Ukrajine i to je neki kulminacioni trenutak u svetskoj istoriji posle kojeg ćemo ili imati neki novi koliko-toliko univerzalno prihvaćeni poredak zasnovan na određenim principima, ili će svet da sklizne u totalni haos u kojem su svi ishodi mogući.
Evropa izvršila geopolitičko samoubistvo
Pobeda američkog predsednika Trampa na izborima i njegova antiglobalistička agenda takođe su bitni faktori u ovoj priči, tvrdi Vukašinović. Bajdenova administracija se trudila da prikrije razlike između Evrope i Amerike, naročito dominaciju Amerike nad Evropom kroz narativ o solidarnosti sa Ukrajinom, ali i o tome da je Amerika posvećena bezbednosti Evrope i njenoj zaštiti od navodnog ruskog uticaja. Naš sagovornik kaže da se kroz niz praktičnih političkih i vojnih poteza — uključujući rušenje Severnog toka — došlo do izvesnog otrežnjenja u delovima evropskih političkih elita, pre svega onih koje pripadaju suverenističkim strankama. Tada je mnogima od njih postalo jasno da je, zapravo, najveća žrtva rata u Ukrajini — Evropa.
Ovi sukobi na relaciji Amerika–Evropa i konkretne odluke Španije, Italije, Poljske, Francuske i drugih evropskih država posledica su činjenice da bi, u slučaju naglog skoka cene nafte i gasa na svetskim tržištima, evropske ekonomije ušle u ozbiljnu krizu, što je najbolja garancija za duboku socijalnu i političku nestabilnost koju Evropa nikako ne može da izbegne. Ratujući na Bliskom istoku, Amerika suštinski ratuje protiv interesa Evrope, jer evropski interes svakako nije ni rat u Ukrajini ni rat na Bliskom istoku, a posebno nije stvaranje novog „berlinskog zida“ između Evrope i Rusije.
Nisu bez osnova analize da je Evropa, kroz podršku ovim ratovima, počinila akt geopolitičkog samoubistva, ističe Vukašinović.
Danas Evropa pokušava, koristeći i antitrampovski impuls koji postoji unutar njenih globalističkih elita, da se distancira od rata sa Iranom. Sam Tramp je prvo najavio da će NATO biti pretvoren u neku vrstu „akcionarskog društva“ za vođenje ratova, da će se odnosi sa Evropom redefinisati i da će zaštitu imati samo one države koje izdvajaju za odbranu više od 5% budžeta. Danas već priča da ne želi ništa sa njima.
Šta je to ako nije neka vrsta reketa koji Amerika naplaćuje kako bi garantovala navodnu bezbednost evropskim državama, kojima, uzgred, ne preti apsolutno nikakva opasnost od Rusije. Rusija je to više puta naglašavala, uključujući i strateška dokumenta kojima takav stav potvrđuje.
Hoće li SAD stvarno napustiti NATO
Vukašinović smatra da su Trampove izjave protiv saveznika iz NATO motivisane vrlo teškom unutrašnjom situacijom, te da ih ne treba baš uzimati previše ozbiljno. Postoje ozbiljne podele u Trampovom MAGA pokretu oko politike koju vodi, posebno od početka ove godine, kidnapovanja predsednika Madura i započinjanja rata sa Iranom. Tema Izraela je takođe pitanje oko kojeg se taj inače konzervativni pokret duboko deli, kaže on i dodaje da ne treba zaboraviti ni demokrate koje jedva čekaju bilo koju Trampovu grešku na spoljnopolitičkom planu kako bi se što pre vratile na vlast.
Trampove izjave u odnosu na evropske saveznike ne bih uzimao baš previše ozbiljno jer nisam siguran da Amerika i dalje ima nekadašnju sposobnost i mogućnost da nametne sopstvenu politiku interesa evropskim saveznicima. Smatram da se radi o zemlji koja je u opadanju i to svake vrste – ekonomskom, demografskom, moralnom. Čuli smo nedavno da su održane masovne antiratne demonstracije. To nije samo deo američkog folklora, već i pokazatelj toga u kolikoj meri prosečnog Amerikanca ne interesuju spoljnopolitički prioriteti koje Tramp nameće.
Rusija se u čitavoj situaciji veoma konstruktivno ponaša, stalno pominjući „duh Enkoridža“ i susreta Putina i Trampa kao osnov za nekakav novi globalni dogovor koji bi mogao da bude postignut, pod uslovom da se Tramp izbori sa svim svojim unutrašnjim problemima. Što se tiče njegovih izjava, one koje danas deluju bitno, već sutra ne moraju imati isto značenje, zaključuje Vukašinović.
Pogledajte i: