Temperature okeana su možda imale veći uticaj na klimu nego efekat staklene bašte tokom određenih prelaznih perioda, tvrdi se u dva nova rada objavljena u časopisu "Nature", a prenosi "Science Alert".
Najstariji led na svetu
Dva istraživačka tima analizirala su ledena jezgra izvađena iz Alan Hilsa, područja plavog leda na Antarktiku. Jezgra sadrže neke od najstarijih ledova na svetu, a neka se procenjuju da su stara čak šest miliona godina.
Područja plavog leda, koja čine samo oko jedan procenat antarktičkog ledenog pokrivača, dobila su ime po jakim vetrovima koji oduvaju novi sneg, ostavljajući stariji, glacijalni led izložen na površini. Region Alan Hilsa se nije značajno pomerio horizontalno ili vertikalno, što ga čini jedinstvenim mestom za uzorkovanje izuzetno starog leda.
Tajne zarobljene u ledu
Ledena jezgra pružaju jednu od najboljih prirodnih arhiva dugoročne klime Zemlje. Iako ne sadrže nužno potpun i kontinuiran zapis – jezgra Alan Hilsa, na primer, imaju slojeve koji nisu hronološki poređani zbog načina na koji je led taložen – svaki sloj pruža uvid u klimatske uslove u vreme kada je formiran.
Određeni izotopi u ledu ukazuju na temperature okeana, nečistoće poput vulkanskog pepela otkrivaju izvore zagađenja vazduha, a sitni mehurići vazduha zarobljeni u ledu otkrivaju sastav atmosfere tokom miliona godina.
Hlađenje okeana i stabilni gasovi
Paleoklimatolog Sara Šeklton iz Okeanografskog instituta Vuds Hol predvodila je međunarodni tim koji je proučavao globalne temperature okeana tokom poslednja tri miliona godina. Merenjem rastvorenog ksenona i kriptona, plemenitih gasova koji se rastvaraju u morskoj vodi na različitim temperaturama, procenili su toplotu okeana.
Njihovi podaci ukazuju na to da se okean značajno ohladio pre oko 2,7 miliona godina, što se poklapa sa prelazom pliocena u pleistocen, kada se Zemlja postepeno premeštala iz toplije u hladniju klimu, što je dovelo do formiranja glečera u velikim delovima severne hemisfere.
Podaci takođe ukazuju na to da su prosečne temperature okeana ostale relativno stabilne tokom prelaza srednjeg pleistocena, još jedne promene u glacijalnim ciklusima koja se dogodila pre 1,2 do 0,8 miliona godina.
Zagonetka prošlih promena
Istovremeno, tim koji je predvodila geohemičar Džulija Marks-Peterson sa Državnog univerziteta Oregon otkrio je da su atmosferski nivoi ugljen-dioksida i metana bili uglavnom stabilni tokom poslednja tri miliona godina, analizirajući ista jezgra.
"Iako su paleoklimatske arhive iz antarktičkog plavog leda složene, naši zapisi pokazuju da se merenja gasova staklene bašte mogu protezati do kasnog pliocena, pružajući uvid u klimatski sistem Zemlje tokom perioda globalnog hlađenja i pada nivoa mora“, pišu Marks-Peterson i njen tim.
Klimatolog Erik Volf sa Univerziteta u Kembridžu piše u pratećem komentaru da ovo sugeriše da je rast ledenog pokrivača bio izuzetno osetljiv na male promene ugljen-dioksida ili da su promene Zemljine klime u prošlosti možda bile vođene nečim drugim.
Rad Šeklton i njenih kolega, koji je otkrio razdvajanje između promena temperature površine mora i prosečnih temperatura okeana, mogao bi da ponudi nove tragove za rešavanje ove zagonetke.
Ograničenja i buduća istraživanja
Razumevanje kako je Zemljina klima funkcionisala pre našeg uticaja je ključno ako želimo da stabilizujemo planetu. Međutim, postoje ograničenja u tumačenju ovih ledenih jezgara, objasnila je Šeklton u podkastu "Science Sessions".
"Ovi zapisi su još uvek prilično novi i složeniji su za tumačenje od kontinuiranih ledenih jezgara sa kojima smo navikli da radimo", rekla je. "S obzirom na to koliko je led kompaktan, posebno najstariji, verovatno dobijamo prosek glacijalnih i interglacijalnih ciklusa, tako da trenutno nismo u mogućnosti da proučavamo kako se klima razvijala tokom tih perioda. Šta tačno ovi zapisi beleže, ili u kojoj meri predstavljaju prosek glacijalnih u odnosu na interglacijalne uslove, još uvek je otvoreno pitanje.“
Pogledajte i: