To što se dogodilo Jugoslaviji, što je zadesilo i Sovjetski Savez, dezintegracija, pretilo je i Rusiji, ali ona je to izbegla, a Lukić veruje da je to delom i zahvaljujući tome što je izvukla pouke iz iskustva Jugoslavije i otpora koji su Srbi pružili.
„Rusija je mogla na našem primeru da vidi šta joj se sprema“, nema dileme naš sagovornik.
Pouke agresije NATO na Jugoslaviju
Po njegovom mišljenju, agresija NATO na Jugoslaviju pokazala je i da se mora stati na put poretku u kom postoji samo jedan gospodar koji drugima određuje šta da rade, koje su vrednosti ispravne i postavlja se kao superioran u moralnom i svakom drugom smislu.
Lukić ističe da su 1999. Srbi pokazali da takav poredak odbacuju i da su na tragu slobodarskih tradicija kojih su se držali kroz čitavu svoju istoriju, pruživši otpor u to vreme najjačoj vojnoj sili.
„Tada smo bili veoma usamljeni, maltene jedini smo pružili vojni otpor tom hegemonijalnom globalističkom poretku. Imali smo neke podrške ali te podrške su bile takve da nisu mogle da se odraze u vojnom smislu. Mi smo se tada branili sami“, podseća on.
Važno je, dodaje Lukić, uvek isticati da iako su iz SAD i NATO govorili o „humanitarnoj intervenciji“ u Jugoslaviji, da je bila u pitanju agresija s ciljem otimanja Kosova i Metohije.
Košare i Paštrik kao Cerska i Kolubarska bitka
„Vodile su se i dve velike kopnene bitke, na Košarama i Paštriku i naša vojska uspela je da pobedi u tim bitkama. Da smo izgubili to bi značajno otežalo situaciju, da su prodrli u Metohiju naša vojska bi morala da izađe na otvoreno i da im se suprotstavi i bila bi lakša meta za NATO avione a onda je pitanje kako bi se taj sudar dogodio. Da se nismo tu odbranili njima bi bio otvoren put i cela Srbija bi mogla biti okupirana. I te dve bitke treba da slavimo i obeležavamo i komandante odbrane u tim bitkama kao što slavimo Cersku i Kolubarsku bitku“, poručuje Lukić.
Istoričar dr Stefan Radojković ukazuje na brojne paralele između NATO agresije na Jugoslaviju i kasnijih zapadnih intervencija poput Iraka, Libije, Sirije, pre svega u vidu medijske pripreme za takve operacije. On objašnjava da su Amerikanci nakon Vijetnamskog rata shvatili da ne smeju ponoviti grešku da izgube rat na medijskom terenu i da moraju kontrolisati narativ i da proizvedu konsenzus u društvu oko takvih operacija.
Tako su se, podseća Radojković, uoči i tokom bombardovanja Jugoslavije u zapadnim medijima preko 220 puta pojavili vezano termini Srbi i genocid, a kad su civilne žrtve nazvane kolateralnom štetom poljuljale podršku agresiji na Jugoslaviju angažovan je Britanac Alister Kempbel koji je za šest nedelja uspeo da povrati njenu popularnost.
Uprkos tome, kako kaže, još tada na Zapadu, posebno u Francuskoj, bilo je onih koji su ukazivali da manihejska slika između zlih Srba Slobodana Miloševića kao novog Hitlera i dobrih Albanaca uopšte ne odgovara realnosti na terenu i da je ona daleko složenija, ali takvi su brzo bili „kanselovani“.
Obrazac targetiranja naroda uvek isti
Radojković posebno ističe da su se zapadni mediji obilato služili lažima poput priče da je na stadionu u Prištini zatočeno 100.000 Albanaca, te da su takvi primeri laži i manipulacija obrazac ponašanja Zapada i u kasnijim intervencijama.
„Svaki targetirani narod obično prolazi kroz medijsku satanizaciju. Tu su zatim ekonomske sankcije, demonizacija tog naroda i njihovih lidera. U tome se obično puno angažuju poznate ličnosti na Zapadu, filmske zvezde, intelektualci, a sve da bi se pripremilo javno mnjenje i institucije da donesu odluku o „humanitarnoj intervenciji“. Tako je bilo u slučaju Avganistana, Iraka…“
Na pitanje zašto su baš Srbi targetirani među prvima, Lukić ocenjuje da je u pitanju svojevrsni rasizam koji prema njima nije iskazivan samo devedesetih, nego i u Prvom i Drugom svetskom ratu.
„Srbi su ceo 20. vek stradali zbog takvih ideologija samo su one imale različite nazive, različita maskiranja. Ali suština je ostala sačuvana: i u Prvom svetskom ratu kad smo stradali od Austrougarske, kad smo izgubili trećinu stanovništva, onda u Drugom svetskom ratu Jasenovac koji simbolizuje celokupno stradanje na teritoriji NDH i potom 90-ih kad je prema Srbima sve bilo dozvoljeno. A postavlja se pitanje zašto. Meni se čini da je to neka šira slika koja pretpostavlja ideologije u suštini rasističke. One se najlakše prepoznaju kroz nacizam, a tokom 90-ih kroz globalizam, koji je tada bio najjači. Mi smo bili faktor koji se ne uklapa u te tendencije, nismo prihvatali osnove postojanja takvih ideologija,“ navodi sagovornik Sputnjika.
Kao još jedan razlog što su baš Srbi bili meta vidi i odnose moći - činjenicu da velika sila nikad ne dozvoljava da se bilo ko usprotivi njenim zahtevima, makar bio mali i bezopasan.
Prisutan je, kaže, i verski momenat – da su Srbi zbog svoje tradicije, identiteta, svetosavlja, pravoslavlja problem na ovom prostoru.
„Mi se od vremena Nemanjića nalazimo na limesu između uticaja Vizantije i Rima. Od tada postajemo problem za te šire interese. Zato Sveti Sava smeta i danas, zato što je on doprineo da imamo identitet kakav i danas imamo i da je uticaj Rima mnogo manji na ovom prostoru.“
Zapad ne razume dok mu ne pokažu zube
Radojković se osvrnuo i na često pominjanu konstataciju da je agresijom NATO na Jugoslaviju 1999. i jednostrano proglašenom nezavisnošću Prištine 2008. godine otvorena Pandorina kutija iz koje su kasnije izašli brojni problemi u svetu.
„Napravljen je presedan. Zato je postojala teza o sui generis slučaju. Britanski politikolog Džejms Jer Lindzi istraživao je i kosovski slučaj i na jednom forumu u Beogradu rekao da su engleski advokati koji su se zalagali za tezu da je KiM slučaj sui generis znali da to nije održivo sa stanovišta međunarodnog prava.“
Putin je, podseća istoričar, upozorio na Minhenskoj konferenciji 2007. godine da se ne ide s proglašenjem nezavisnosti prištinske administracije i da će to imati ozbiljne posledice, ali ga nisu poslušali.
„Ali ono što je crvena nit to je da vas oni na Zapadu ne shvataju ozbiljno dok god vi ne uzvratite na terenu i ne pokažete tvrdom moći da je to što govorite podržano vašom namerom da delujete.“
Kosovski presedan je, konstatuje Radojković, notiran od međunarodne naučne zajednice da je bio prvi u lancu događaja koji su vodili ka Iraku, Avganistanu, Libiji ali i naveo Rusiju i Kinu da se pripreme da pokažu da to neće tolerisati ni kad su one direktno u pitanju, niti njihovi interesi u regionu.
„Tako imamo 2008. rat u Gruziji gde je odmah stavljeno do znanja SAD i članicama NATO da ono Putinovo upozorenje iz Minhena nisu bile prazne reči. Vi morate da ih naviknete da ono što govorite i mislite da uradite da bi oni odstupili korak unazad. Sad vidimo da je Nikolas Maduro govorio prkosno ali nije imao mišiće da ga odbrane od otmice. Sa druge strane Iran je pokazao da je više nego spreman da pokaže zube“, napominje Radojković.