Kada se uporedi Libija za vreme Gadafija i današnja Libija dolazimo do poraznog zaključka, kaže Kovač.
„Mnogi su još nakon agresije na SR Jugoslaviju ukazivali da je NATO izgubio kompas, dopuštajući sebi da, tamo gde ne može da ostvari političke ciljeve, posegne za silom. Pod snažnim uticajem Sjedinjenih država, NATO je preuzeo ulogu svojevrsnog svetskog policajca“, navodi naš sagovornik.
Od 1999. do danas, na primeru delovanja Amerike na Bliskom istoku, bez obzira na promene vlasti, vidimo kontinuiranu i često nekontrolisanu primenu sile – rezultati takve politike uglavnom su bili, kako Kovač kaže, nečasni. Iako su se nudili kao instrument UN-a za očuvanje mira, u praksi su zapadne sile delovale kao faktor destabilizacije.
„Tamo gde su intervenisali, ostajali su razrušeni sistemi, dugotrajni sukobi i nebezbedno okruženje. Posebno je to vidljivo na Bliskom istoku i severu Afrike, gde su mnoge države razbijene i destabilizovane“, ističe Kovač.
NATO se nije ponašao drugačije ni prema Ukrajini – stvorena je „duboko nestabilna država“ čija je budućnost neizvesna, a Libija je, dodaje Kovač, u tom smislu paradigmatičan primer takvog delovanja.
„Država je razorena i opustošena, bez funkcionalnog pravnog poretka, dok različite frakcije kontrolišu pojedine teritorije i dele interesne zone. Zapadne sile su pokušale da nametnu potpunu kontrolu nad Libijom, ali u tome nisu uspele“, objašnjava on.
Današnja Libija svedoči o nehumanom odnosu vodećih članica NATO-a prema jednoj suverenoj zemlji. U takvim okolnostima ozbiljno su ugrožena osnovna prava naroda – pravo na bezbedan život, rad i razvoj, kao i socijalni status većine stanovništva, koje je danas suočeno sa siromaštvom i nesigurnošću, zaključuje Kovač.
Pogledajte i: