Sa tugom gledam današnju Libiju – nekada, to je bila najrazvijenija zemlja afričkog kontinenta, u mnogim aspektima čak i predvodnik, objašnjava Korkodelović, koji je dobar deo duge novinarske karijere proveo kao dopisnik agencije Tanjug iz Afrike.
Povodom godišnjice operacije „Odisejeva zora“, odnosno intervencije NATO-a u Libiji, koja je izvedena pod izgovorom obezbeđivanja zone zabranjenih letova u vazdušnom prostoru te zemlje, naš sagovornik kaže:
„Danas je Libija suočena sa kolapsom institucija i vlašću različitih oružanih grupa. Gadafi je bio ponosan na to što je od plemenske zajednice stvorio državu, a sada se zemlja ponovo suočava sa fragmentacijom. Biće potrebno mnogo vremena da se ponovo izgradi kao jedinstvena celina – ako se to uopšte dogodi“, ističe Korkodelović.
Primer zloupotrebe međunarodnog prava
Intervencija NATO u Libiji 2011. jedan je od najspornijih primera tumačenja i zloupotrebe međunarodnog prava u savremenoj istoriji. Pod izgovorom zaštite civila, na osnovu Rezolucije 1973 Saveta bezbednosti UN, zapadne sile su brzo proširile mandat operacije i pretvorile ga u otvorenu ratnu kampanju za rušenje vlasti Muamera Gadafija.
Umesto striktne primene zone zabrane letenja, usledili su masovni vazdušni udari na infrastrukturu, vojsku, ali i državne institucije, čime je direktno prekršen princip suvereniteta jedne države. Posebno je problematično to što Rezolucija UN nije predviđala promenu režima, već isključivo zaštitu civila, što je u praksi potpuno zanemareno.
Ključnu ulogu u operaciji imale su Francuska, Velika Britanija i SAD, koje su, uz podršku saveznika, delovale mimo osnovnih principa međunarodnog prava, uključujući zabranu mešanja u unutrašnje stvari suverenih država.
Rezultat takve politike bio je potpuni kolaps libijske države. Nakon ubistva Gadafija, zemlja je potonula u haos, sa paralelnim vlastima, naoružanim milicijama i urušenom ekonomijom, uprkos ogromnim energetskim resursima.
Libijski scenario danas se često navodi kao upozorenje na opasnost selektivne primene međunarodnog prava i korišćenja humanitarnih izgovora za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva.
Libija nije bio izolovan slučaj
„Ovo nije izolovan slučaj i predstavlja trend o kojem bi morali da razmišljaju i u Moskvi i u Pekingu – kuda ide savremeni svet, naročito u kontekstu aktuelnih sukoba i agresija, poput onih usmerenih prema Iranu. Libija nije usamljena priča“, navodi Korkodelović.
Naš sagovornik se priseća razgovora sa nekadašnjim alžirskim ambasadorom u Srbiji, koji je tada ukazivao na veliku zabrinutost svoje zemlje zbog duge granice koju Alžir ima sa Libijom i mogućeg prelivanja terorizma iz jedne zemlje u drugu.
„On je istakao da događaji u Libiji nisu iznenađenje, jer su slični procesi započeli još ranije – razbijanjem Iraka, pa i Jugoslavije. Prema tom tumačenju, na udaru su se nalazile zemlje koje su na bilo koji način mogle da posluže kao primer – politički, ekonomski ili socijalno. U Libiji su obrazovanje i zdravstvo bili besplatni, postojale su značajne subvencije za građane, a energenti su bili izuzetno jeftini“, ističe Korkodelović.
Danas, međutim, Libija ima ozbiljne probleme čak i sa sopstvenom naftnom industrijom. Iz svega se može izvući zaključak da su države koje mogu da poremete hegemonističku politiku Zapada, pre svega Sjedinjenih Američkih Država, izložene pritiscima i intervencijama, dodaje on.
Pogledajte i: