U danima koji će uslediti – kada se pokazalo da upozorenje generala Kejna nije iskorišćeno za zaključak da su pregovori ipak logičnije rešenje od započinjanja još jednog rata – magazin ”Forin polisi” izračunao je da su samo u prva tri dana rata Amerika i Izrael ispalili više od 3.000 raketa iz svojih već ispražnjenih skladišta.
Zastrašujući brojevi
Pri čemu to ne tvrdi samo ”Forin polisi”, a i tvrdnja se ne odnosi samo na Ameriku i Izrael.
Magazin ”Ekonomist”, primera radi, u istom duhu, pod naslovom ”Da li zemlje Zaliva ostaju bez presretača raketa”, opominje da protivvazdušna odbrana za obaranje jednog iranskog projektila – uključujući dronove – upotrebi barem dve-tri rakete, tako da su već u prvih par dana rata, procenjuje se, potrošili oko 800 PAK-3 raketa za ”patriote” i THAAD presretača kojih se ukupno proizvede 96 godišnje. Štaviše, prošle godine je u njihovom 12-dnevnom ratu protiv Irana ispaljeno oko 150 THAAD presretača, što je ravno, čak, četvrtini ukupne količine ovog oružja koju je Pentagon ikada kupio.
Tako da – opominje dalje ”Ekonomist” – ”arapske zemlje verovatno upotrebe više presretača za dan ili dva nego što Amerika može da proizvede za godinu dana”.
Procena je možda i preterana – u strahu su velike oči – a svakako da zavisi i od broja ispaljenih iranskih projektila, ali, i ”Politiko” zabrinuto prenosi saznanja o brifingu Pentagona za članove Kongresa kojima je saopšteno da američka vojska troši ”enormnu količinu” municije da se odbrani od iranskih kontraudara, te da se navođene rakete i najsavremeniji presretači upotrebljavaju u ”zastrašujuće velikim brojevima”.
Mogućnosti vojno-industrijskog kompleksa
U prilog tome, i državni sekretar Marko Rubio je u jednom skorašnjem obraćanju novinarima, bez ulaženja u konkretne pojedinosti, iznenađujuće otvoreno izneo podatak da je Iran u stanju da proizvede više od stotinu raketa mesečno, dok za isti period Amerika napravi svega šest-sedam presretača tih iranskih raketa.
Štaviše, kako sad otkriva ”Volstrit džornal”, aktuelna administracija ”provela je mesece vršeći pritisak na velike proizvođače oružja, kao što su ’Lokid Martin’ i ’Rajteon’, da utrostruče ili učetvorostruče proizvodnju njihovih najnaprednijih projektila”. Još prošlog juna su američki zvaničnici okupili petnaestak vodećih proizvođača oružja da ih ubeđuju da investiraju u povećanje proizvodnje, međutim, kao znak da to baš i nije proizvelo željene rezultate, u januaru je usledio izliv besa Donalda Trampa koji je kompanije iz američkog vojno-industrijskog kompleksa optužio da ”veličanstvenu vojnu opremu ne proizvode dovoljno brzo”, a kada je i proizvedu, ”ne održavaju je ni brzo ni propisno”.
Rusija kao veliki pobednik
Sada se pak ne produbljuje samo rupa u skladištima Amerike i njenih saveznika, nego i geografija tog problema. Agencija ”Rojters”, tako, ovih dana otkriva da su avioni F-16 donirani Ukrajini nedeljama leteli bez projektila usled njihove ”akutne nestašice”.
Dok u još jednom karakterističnom tekstu na ovu temu i ”Volstrit džornal” konstatuje da je ”Rusija veliki pobednik jer rat protiv Irana iscrpljuje zalihe koje su neophodne Ukrajini”; pa se u tom kontekstu ukazuje da je nemački ministar odbrane Boris Pistorijus urgirao kod NATO saveznika da Ukrajini doniraju PVO rakete: ”Kao znak koliko su osiromašene postale NATO zalihe, definitivno je obećano samo pet komada (raketa) – od strane same Nemačke.”
Kineski faktor
Zašto se ne poveća proizvodnja? Zato što, objašnjava ”Politiko”, ”industrijska baza ne može da se upali na dugme da počne masovnu proizvodnju sofisticiranih raketa i PVO sistema koji su Americi i njenim saveznicima očajnički potrebni”. Pa otuda i strah saveznika da neće ni dobiti američko oružje koje su, inače, i naručili pod pritiskom same Amerike. Evropljani, citirana je jedna visoka zvaničnica NATO-a, ”žive u svetu snova u kome su SAD gigantski Volmart, u kome kupujete stvari i dobijete ih odmah, a to jednostavno nije tačno”.
”Volstrit džornal” objašnjava i da je ”deo problema oklevanje industrije da se obaveže na velike investicije u nove proizvodne linije bez garantovanih dugoročnih državnih ugovora”, a osim toga postoji i još jedna, verovatno, nemoguća misija: faktor Kine na koji opominje ”Forin polisi”. Kina, naime, kontroliše proizvodnju 90 odsto retkih zemnih elemenata bez kojih nema nikakvog modernog oružja. Samo za popravku radarskih sistema koje su uništili Iranci, na primer, biće im potrebno pet do osam godina, i, još važnije, 77,3 kilograma galijuma; Kina proizvodi 98 odsto tog elementa u svetu, i oko toga nema mnogo pomoći jer je galijum nusproizvod aluminijuma. Koga, takođe, u dovoljnim količinama proizvodi samo Kina, a upravo je ona označena kao glavni rival u svim američkim vojnim planovima…
Kako će kineski faktor uticati na američku proizvodnju naoružanja? Ko pobeđuje u ratu iscrpljivanja? I kako će to uticati na njegov ishod?
O ovim su pitanjima u ”Novom Sputnjik poretku” govorili istoričar Saša Adamović i novinar Nebojša Malić.