Posebno pitanje je kako i koliko Kasparov razume politiku, ali ono što je istakao predstavlja opšte mesto u nastupima čitavog niza zapadnih političara, dok se u samoj Ukrajini u velikoj meri podrazumeva. Prema toj školi mišljenja, Ukrajinci stoje na braniku zapadne civilizacije i njihova borba ima dublji, gotovo eshatološki smisao. Ako izgubi Ukrajina u ovom sukobu, biće to i kraj zapadne civilizacije.
Međutim, ovakva viđenja ne samo da su daleko od realnosti, nego ih ne deli ni ogroman broj vrlo uticajnih ljudi na samom političkom Zapadu.
Ne deli ih ni Donald Tramp, za njega je sukob u Ukrajini tek regionalni konflikt, nastao, između ostalog i nespretnim potezima prethodnih američkih predsednika i njihovih evropskih saveznika. Istina, taj regionalni konflikt ostavlja posledice po međunarodne odnose i globalnu bezbednost, ali od njegovog ishoda ne zavisi sudbina SAD. Zato bi ga rešavao i podelom teritorija, zabranom ulaska ostatka Ukrajine u NATO i prihvatanjem raznih drugih ograničenja na kojima insistira Rusija.
Zašto je osnovan NATO
Problemi u izgradnji narativa koji prezentuje Kasparov ogledaju se u nekoliko stvari.
Prvo, NATO je osnovan da bi se suprotstavio Sovjetskom Savezu, a ne Rusiji. To znači i da je NATO kao odbrambena alijansa imao jednu funkciju u hladnoratovskom periodu. Hladni rat je odavno završen, pa je i NATO promenio svoju funkciju, ponajviše zbog toga što Rusija nije Sovjetski Savez. Nije više bilo blokovske podele, niti pretnje da dođe do direktne konfrontacije dve najveće nuklearne sile.
Drugo, nova funkcija NATO osmišljena u posthladnoratovskoj eri i definisana kroz strategijske koncepcije bila je da se osigura dugoročna globalna dominacija SAD. Za tu svrhu jesu bile važne borbe u Avganistanu i Siriji, kao i u Iraku, kao i u SR Jugoslaviji. Stvarani su presedani, ispunjavani geopolitički ciljevi, zaobilažene UN i druge međunarodne organizacije koje je trebalo stavljati pred svršen čin. Otuda i ogroman broj protivnika NATO i rast antiamerikanizma širom sveta, što se sada pokazuje preko neuvođenja sankcija Rusiji.
Treće, transformacija strukture svetskog političkog sistema donela je nekoliko novina u međunarodnim odnosima, među kojima je i preispitivanje funkcionalnosti transatlantske zajednice i međusobnih odnosa SAD i EU.
Za američku spoljnu politiku javljaju se izazovi u drugim delovima sveta i u traženju odgovora na te izazove evropski saveznici često su ostajali ili nezainteresovani ili ponekad čak i suprotstavljeni ciljevima Vašingtona. Uostalom, kao i u ostatku sveta, proteklih godina antiamerikanizam rastao je i među Evropljanima.
Evropa se ne brani u Ukrajini
Teza o tome kako se u Ukrajini brani Evropa izmišljena je zarad homogenizacije samih Ukrajinaca među kojima je trebalo rasplamsati antiruska osećanja i u tome se nakon uspeha evromajdana u dobroj meri i uspelo.
Takođe, korišćena je i kao pokriće za nesprestana slanja pomoći Ukrajini od strane evropskih država, uz koordinaciju briselske evrobirokratije, a tu je već svako imao svoje razloge za podršku Kijevu. Neki od tih razloga broje se u milijardama ili čak desetinama milijardi. Nešto se o tome pisalo, nešto će se tek pisati, tek svaki put kada se pominjala „odbrana Evrope“ u opticaju su bile enormne sume za naoružavanje, održavanje finansijske stabilnosti, humanitarnu pomoć, suprotstavljanje ruskom malignom uticaju i slično.
Usled toga, sa pogoršavanjem pozicije Kijeva, kako na frontu, tako i u pregovorima, automatski se pogoršava i pozicija evrobirokratija, odnosno EU. Da, posledice poraza u Ukrajini mogu biti dramatične, pa čak i fatalne za EU, ali EU nije Evropa.
Pogotovo ova i ovakva EU nije Evropa. Ova EU služi zaštiti ciljeva globalističke elite i za ispunjavanje interesa korporacija, pre svega moćnih transnacionalnih banaka, od nje nemaju mnogo koristi „prosečni Evropljani“.
Šta i ako se raspadne? Hoće li zbog toga nestati Evropa? I treba li nam uopšte struktura zasnovana na (anti)vrednosnim obrascima koje promoviše evrobirokratija? Za ogroman broj Evropljana svakako je baš ta evrobirokratija veća pretnja od Rusije. Sa Rusijom se moglo gotovo sve dogovoriti, samo da su njihovi interesi, makar u određenoj meri – uvaženi.
Ukrajina ne brani zapadnu civilizaciju, ne brani ni Evropu, ona je uvučena u rat u kojem nije bila sposobna da odbrani ni sebe. Posledice krize, koja je do 2013. godine tinjala, potom je radikalizovana, a na kraju je i eskalirala, biće strašne. Ponajviše za samu Ukrajinu, odnosno za ono što od Ukrajine ostane i u teritorijalnom, i u institucionalnom, i u funkcionalnom smislu.
Graditi narativ na izmišljenim tezama može poslužiti za kratkoročne propagandne kampanje, ali ne i za učešće u oružanim sukobima iza kojih ostaju dugoročne posledice. Govori Garija Kasparova po bezbednosnim forumima tu će malo šta promeniti, bez obzira što će i dalje postojati deo ljudi koji će se njima oduševljavati.
Pogledajte i: