Emocionalna pismenost
Emocionalna inteligencija danas se smatra jednako važnom kao i školski uspeh. Ipak, dok decu učimo slovima i brojevima, često zaboravljamo da ih naučimo kako da se nose sa sopstvenim osećanjima. Prema rečima Aleksandre Kapetanović, pedagoga sa dugogodišnjim iskustvom u radu sa decom, mi roditelji u našem iskustvu imamo da se emocije pakuju u svega nekih pet ili šest, iako je ta paleta zapravo mnogo šira i veća.
“Zato je od ogromne važnosti da umemo da ih prepoznamo i imenujemo. Sledeći korak je – šta ćemo raditi sa tim emocijama budući da nisu uvek sve prijatne. Ali, glavna poruka koju treba da pošaljemo deci je da – sve one prođu, i prijatne i neprijatne. Emocionalna inteligencija podrazumeva ne samo prepoznavanje i imenovanje emocija, već i empatiju – sposobnost da se ubacimo u “tuđe cipele”, da ne “lepimo etikete” drugima, da nemamo predrasude, da ne menjamo to što druga strana oseća, već da budemo tu za nekoga. Dobra vest je da emocionalna inteligencija nije urođena osobina, već nešto što se uči kroz iskustva koja su svakojaka”, ocenjuje gošća podkasta “Porodično”.
Prepoznavanje emocija
U pogledu prepoznavanja emocija, Aleksandra Kapetanović kaže da uvek najtransparentnije vidimo kada je neko radostan, srećan ili kada je neko ljut ili besan. Ona je mišljenja da je bes ili ljutnja najkompleksnija emocija, poput vrha ledenog brega ispod kog se uglavnom krije sijaset drugih - stid, kajanje, žal za nečim ili neka frustracija.
„To su sve nijanse koje se mogu kriti iza besa i mislim da je velika stvar kada mi odrasli učimo decu tim nijansama. U vrtiću, recimo, deca uče o nekoliko osnovnih emocija – sreći, tugi, stidu, ljutnji, ali u osnovnim školama nažalost mahom nema pedagoških preventiva za domen emocija. Deca u tom pubertetskom periodu počinju da dobijaju neke prve „etikete“ od svojih drugara i pokušavaju da se snađu u vršnjačkoj grupi, ali nemaju preventivnu priču o tome kako da se postave - da neko sa njima razgovara o tome šta raditi u situaciji kada im neko kaže nešto neprijatno, da li je to stvarno činjenica ili samo uverenje te osobe, šta je njihov domen kontrole, a šta ne i tako dalje“, kaže pedagog.
U tom smislu je, kako dodaje, veliki zadatak na roditeljima da pomognu deci sa razumevanjem i regulacijom emocija, jer je velika razlika u tome da li dete iz nekog razloga oseća bes koji ga preplavljuje ili je samo mrzovoljno ili nezadovoljno.
„Naravno da mi odrasli više volimo da vidimo decu u ovoj prijatnoj paleti emocija, da su srećni i zadovoljni, ali je tanka linija kod ove manje prijatne palete i toga da li nam je dete razočarano, ili se zbog nečega kaje, ima neki osećaj krivice ili stida, a suštinski mu je najlakše da sve to pokaže kroz ljutnju ili bes. Sa decom mlađeg uzrasta je prepoznavanje i imenovanje emocija možda dobro raditi kroz neku skalu, da recimo pitamo dete gde bi taj bes koji oseća bio na skali od jedan do deset. Ili gde mu se nalazi u telu – da li je u glavi, grudima, stomaku, jer telo je najbolji kompas“, ukazuje pedagog, autor knjižice „Umiri se“ koja sadrži čitav niz jednostavnih tehnika za kontrolu emocija.
Kontrola emocija
Prema njenim rečima, i odrasli i deca u toku dana prolaze kroz niz emocija, a poruka koja roditelji treba da pošalju najmlađima je da su sve one dobrodošle jer svaka ima neku poruku i odražava neku potrebu.
“Ako sam na primer tužna ta tuga mi donosi određenu poruku jer postoji neki razlog zašto se tako osećam, a sa druge strane odražava potrebu da je nekako zbrinem, a ne da je gurnem pod tepih. Dakle, u momentima neprijatnih emocija svako od nas bi trebalo da zna šta ga umiruje i da se time vodi – bila to šetnja, slušanja muzike, vožnja kolima, pisanje dnevnika ili zagrljaja osobe koja može da nas uteši. Na taj način, prepoznavanjem emocija i alatima za njihovu kontrolu mi smo deci dobar model da lakše prihvate svoje emocije i vremenom nađu načine i tehnike koje će im pomoći da se sa njima lakše nose”, uverena je Aleksandra Kapetanović.
Deci, primećuje, razvojno ne pripada da mogu sami da se iznivelišu kada ih emocije preplave, pa odrasli moraju biti koregulatori i ponuditi im alate za kontrolu – poput disanja kao načina da se umire ili, kada je reč o najmlađima, crtanja onoga što osećaju. Ključno je, ističe, da se ne negiraju dečija osećanja:
“Meni kao mami nije uvek prijatno da vidim svoje dete kako besni i koje bi mi zalupilo vrata ispred nosa, ali je najgore ako ja to negiram. Dete je tužno, ljuto ili razočarano iz nekog razloga, a na nama je da probamo da prihvatimo tu njihovu emociju i saznamo njen uzrok. U suprotnom, negiranjem dečijih emocija, nesvesno im šaljemo poruku da sa njima nešto nije u redu. To naravno nije uvek lako jer mislim da nas odrasle ponekad uplaši i uspaniči kada vidimo svoje dete u paleti neprijatnih emocija, pa ne znamo šta ćemo sa njima, naročito ako i kod nas u tom trenutku krene preplavljujući talas. Zato je važno da pre svega sebe pokušamo da kontrolišemo jer bez toga nećemo biti dobri koregulatori svojoj deci. Takođe, deci puno znači ako im se izvinimo zbog neke neprimerene reakcije u toku dana koja suštinski nije imala veze sa njima, nego smo možda “doneli posao kući” pa smo nervozni ili nas je nešto drugo opteretilo. To izvinjenje ne košta ništa, a pravi prostor za dodatnu povezanost.”
Na pitanje koliko smo kao društvo emocionalno inteligentni, Aleksandra Kapetanović kaže da su generacije koje su danas roditelji školske dece, slično generacijama njihovih roditelja, odrastale u ambijentu u kome nije bilo puno priče o tome kako se osećamo. Emocije su se, smatra, nekako podrazumevale i nije bilo puno smernica o tome šta konkretno možemo sa njima da uradimo, pa se u dobrom delu išlo na potiskivanje osećanja.
“Verovatno su i nama naši roditelji bili veliko ogledalo, kao što smo i mi svojoj deci, jer ni oni nisu puno pričali o tome kako se osećaju. Zato nije iznenađenje da generacije 40+ možda i najviše idu na psihoterapiju jer žele da procesuiraju sve ono što nisu mogli kada su bili mali. Dobro je da se poslednjih godina kod nas o emocijama priča sve više i u tom smislu smo na dobrom putu jer mi želimo da naša deca sa što više toga raščiste u periodu kada mu je vreme i da u život krenu sa što manjim emocionalnim “prtljagom” jer će itekako imati čime da se bave i kad porastu”, zaključuje pedagog.
Pogledajte i: