Postavku izložbe "Kineska bela-porcelan iz Dehua" čini 50 pažljivo odabranih reprezentativnih dela napravljenih od čuvenog belog porcelana koji se vekovima unazad proizvodi u kineskom gradu Dehua
„Blank de Kina“, ili „belo iz Kine“, naziv je koji se daje belom porcelanu proizvedenom u Dehui, gradu u provinciji Fuđijan u Kini.
Grad je postao centar proizvodnje porcelana počev od dinastije Ming. Od 16. veka do danas, Dehua je poznat po svojim porcelanskim statuama i skulpturama, koje su u početku bile namanjene Dvoru, da bi ubrzo zbog svoje lepote, postale poznate širom Kine, ali i van njenih granica
Dehua je postao centar proizvodnje porcelana zbog obilja visoko kvalitetne kaolinske gline u svojoj okolini. Čistoća kaolina dala je porcelanu Dehua njegovu veoma svetlu belu boju
Počev od dinastije Ming, tehnologija izrade porcelana je omogućavala da se glazura „stopi“ sa glinenim telom komada.
Obzirom da je tajna izrade porcelana dugo bila skrivena, nekoliko vekova je bilo potrebno Evropljanima da otkriju postupak. Početkom 18. veka, saksonski naučnik Johan Fridrih Betger otkrio je sastav, a 1710. osnovana je prva fabrika porcelana u nemačkom gradu Majsenu
Oslikavanje porcelana je prefinjena umetnost koja omogućava da se obični upotrebni predmeti, poput šolja ili tanjira pretvore u unikatna umetnička dela.
Umetnost oblikovanja kaolinske gline se često prenosi sa kolena na koleno, te se tako mogu sresti keramičari koji se grnčarskim poslom bave generacijama
Porcelanska figurica nosoroga. Rogovi nosoroga su se u kineskoj tradiciji smatrali supstancom koja može neutralisati otrove, što im je davalo izuzetnu vrednost.
Od belog porcelana se takođe prave i figure iz kineske mitologije, pa je tako jedan od eksponata figura Šou Lao - boga dugovečnosti. Statue Šou Laoa se često poklanjaju za rođendane starijima kako bi im se poželeo dug život
Izložba "Kineska bela-porcelan iz Dehua" se održava pod pokroviteljstvom kineske ambasade i Ministarstva kulture Srbije, a u organizaciji Kineskog kulturnog centra u Beogradu i Instituta „Pojas i put“