Uz to potreban nam je i Fond za sezonske intervencije iz koga bi dotirali poljoprivredne proizvođače kada dođe do krizne situacije pa cena njihove robe padne ispod nivoa rentabilnosti. Na to je u emisiji Energija Sputnjika ukazao predsednik Odbora za poljoprivredu u Skupštini Srbije, Marijan Rističević.
Kao poljoprivredni proizvođač, on smatra da je naša velika slabost u organizaciji posla, odnosno u tome kako trošimo sredstva koja su na raspolaganju poljoprivredi. U prilog tome konstatuje da država za podsticaje poljoprivrednoj proizvodnji, računajući i one za nabavku goriva, izdvaja godišnje 147 milijardi dinara, što je između 15 i 17 odsto ukupne vrednosti. Od tih nemalih podsticaja rezultat nismo videli ni u mlekarstvu ni u tovu svinja, pošto uvoz jeftinih mlečnih prerađevina i svinjskog mesa iz EU konstantno obara cenu koja je za klaničare i prerađivače daleko atraktivnija.
Posle aktuelne priče o problemima sa kojima se mesecima suočavaju proizvođači mleka zbog slabe otkupne cene, a u poslednje vreme i slabog otkupa, situacija sa tovom svinja je, kažu proizvoćači, ali i agroekenomisti još gora.
Tov za sopstvene potrebe
Cena kilograma žive mere tovljenika je oko 150 dinara, a troškovi proizvodnje oko 250 dinara, saopšteno je ovih dana iz Privredne komore Srbije, uz ocenu da bi ako takav trend bude nastvljen mnogi od 150.000 gazdinstava u Srbiji, a uglavnom je reč o malim proizvođačima, mogli da odustanu od proizvodnje.
U brojnim anketama proizvoćači kažu da su, kako ne bi pravili gubitke, uzgoj svinja uglavnom sveli na sopstvene potrebe i još malo pride za rodbinu i prijatelje.
Srbija je od izvoznika svinja i svinjskog mesa još od vremena Miloša Obrenovića poslednjih godina postala njegov uvoznik i između dva poslednja poljoprivredna popisa, dakle za deset godina, za 33 odsto smanjila broj svinja. Šta učiniti da se ne ospe i to proizvođača koje je još ostalo?
Je li u uvozu prasića spas
Ministar poljoprivrede Dragan Glamoičić ovih dana je razgovarao sa predstavnicima Unije proizvođača svinja, koje je, kako je saopšteno, upoznao sa koracima koje država preduzima i planira da preduzme kako bi im olakšala bavljenje svinjarstvom i najavio uvoz prasadi za tov.
Rističević, međutim, smatra da bi umesto prasadi trebalo uvesti nazimice čiste rase. Od 5000 nazimica bi, kako kaže, za godinu i po dana dobili najmanje milion i po prasadi.
Na to već neko nekoliko godina upozoravaju stručnjaci za svinjarstvo ističući da se uvozom prasadi samo gasi trenutni požar, a da je rešenje u uvozu nazimica od čijih prasadi bi trebalo ostaviti kvalitetno žensko potomstvo kako bi obnovili svinjarstvo, a ostalo bi išlo u tov.
Predsednik Odbora za poljoprivredu prvo ukazuje na to da mi generalno moramo da znamo naše bilanse i potrebe i da je na Odboru zatraženo da se u potpunosti obnovi prehrambeni suverenitet naše zemlje s obzirom na moguće političke pritiske u postojećim geoplotičkim uslovima.
„Moramo da imamo bilanse potreba, jer prehrambeni suverenitet i prehrambena sigurnost potrošača je ono zbog čega građani izdvajaju pare da bismo u potpunosti imali prehrambenu sigurnost, da imate dostupne namirnice po nešto povoljnim cenama. Vi kroz podsticaje treba da utičete da ta cena bude što niža i što dostupnija u prodavnicama“, ukazuje Rističević.
Podsticajima hranimo stranu stoku
Po njegovoj oceni, dok god ne povežemo biljnu proizvodnju sa stočarstvom takva proizvodnja nema nikakve logike.
„Jedna od mojih ideja, ideja Odbora za poljoprivredu čiji sam predsednik, je da podsticajima povežemo hektare sa uslovnim grlima, odnosno da stočarstvo bude karika između biljne proizvodnje i prerađivačke industrije. Dakle, da naša biljna proizvodnja služi našem stočarstvu i našoj prerađivačkoj industriji, a ne stranoj“,navodi sagovornik Sputnjika.
On objašnjava da bi visina podsticaja koje država daje po hektaru biljne proizvodnje trebalo da bude uslovljena srazmernom broju grla. To znači da bi, na primer, ratar koji proizvodi kukuruz ili pšenicu bio podstaknut sa 700 evra po hektaru, ali samo ukoliko gaji i odrećeni broj grla stoke. U protivnom, ako se bavi samo biljnom proizvodnjom, taj podsticaj bi bio sedam puta manji. To bi, smatra on bilo pošteno.
Što bi neko ulagao sa neizvesnim ishodom u stočarstvo gde se radi 24 sata dnevno 365 dana u godini kada je prodaja kukuruza i pšenice daleko izvesnija.
Računica sve govori
Rističević je to plastično objasnio izvodeći računicu, napominjući da mi imamo manjak najmanje milion i po svinja koje bi dnevno imale prirast od po jednog kilograma.
„Znači, nama dnevno fali milion i po svinja koje bi mereno živom vagom vredele negde otprilike milion i po kilograma dnevno. To je dnevno negde oko 15.000 tovljenika koji vrede 7,5 miliona evra. One pojedu oko 4.500 tona kukuruza koji vredi 900.000 evra. Znači mi na biljnoj proizvodnji koja vredi 900.000 evra izgubimo 7,5 miliona evra zato što te žitarice ne pojedu naše svinje. Mi u principu podstičemo na određeni način svoju propast, odnosno naša biljna proizvodnja izlazi napolje za tuđe stočarstvo i tuđu prerađivačku industriju. Znači, na 20 centi koliko vredi kukuruz, mi izgubimo 1,4 evra po kilogramu“,kaže on.
Predsednik Odbora poljoprivredu u Skupštini Srbije dalje razrađuje računicu:
„Jedan prerađeni tovljenik vredi 500 evra, a on pojede oko 300 kilograma žitarica koje kada ih izvezemo vrede oko 60 evra. Dobijemo 60 evra za 300 kilograma žitarica, a to je količina koja može da utovi tovljenika koji prerađen vredi 500 evra. Znači na svaki kilogram koji izvezemo napolje zato što nismo uposlili svoje stočarstvo i svoju prerađivačku industriju, gubimo 1,4 evra“.
On podseća da Španija koja je poznata kao zemlja sa razvijenim stočarstvom i veliki je izvoznik mesa, posebno svinjetine, uvezi 14 miliona tona kukuruza, a mi imamo proizvodnju od preko 10 miliona tona žitarica i uvozimo meso iz Španije.
Rističević ističe da nigde nema uspešne poljoprivrede bez razvijenog stočarstva, napominjući da Holanđani imaju tri grla stoke po hektaru, a mi deset puta manje, 0,3.
Sejemo novac, a ženjemo proteste
Uz kupovinu 5000 do 10.000 nazimica i vezivanje podsticaja, on rešenje vidi i u formiranju posebnog fonda za intervencije.
„Mi moramo da imamo sezonske intervencije. To je Odbor preporučio, ja sam čak imao amadman o fromiranju Fonda za sezonske intervencije u koji bi se izdvojilo 10-12 milijardi dinara za razne potrebe. Kada živa vaga svinja naglo pojeftini onda vi proizvođače dotirate za 20-30 dinara po kilogramu taj mesec dok kriza traje. Sledeći put kada bude kriza u slučaju nekog voća vi, recimo, zbog skupih dnevnica radne snage dotirate proizvođače maline, jagodičastog i bobičastog voća. I to radite iz Fonda za sezonske intervencije, što takođe postoji kao mera u Evropskoj uniji“,napominje sagovornik Sputnjika.
On ističe da je prosečan posed poljoprivrednog zemljišta u Srbiji 6,4 hektra i da se bez specijalizacije na njemu ne može napraviti veći prihod.
„Znači na 6,4 hektra, ukoliko ne specijalizujete proizvodnju i za voćarstvo, povrtarstvo, stočarstvo, ne možete ekonomski opstati. U principu država može da doda paru, ali na takav način finansiramo sopstvene gubitke. Znači, posejete ogroman novac, a niknu vam protesti pored puta“, napominje on i ukazuje na primer sopstvene porodice.
Njegov otac je, kako kaže, svojevremno imao pet hektara zemlje i bavili su se samo biljnom proizvodnjom što je tada donosilo godišnju zaradu u vrednosti današnjih 7000 evra. Tek kada su uložili u kupovinu jedne krave i 10 teladi vrednost proizvodnje je iznosila 20.000 evra i tek tada su mogli da razmišljaju o nabavci traktora, o prikolicama, o mehanizaciji.
Bog je bio darežljiv, nešto je i na nama
Rističević je kritičan i prema odluci da se javni poziv za podsticaj za tov objavljuje jednom godišnje. To bi, smatra on, trebalo da bude tekuća stvar. Ovako, na određen način utičete negativno na cenu ako sabijete taj rok za nabavku priplodnog grla u tih 15 dana jer je onda veća tražnja i to više košta nego da je to svakodnevni posao, rutina.
On ukazuje na oš ne jednu bitnu stvar o kojoj treba voditi računa. Vi možete da uvezete meso, ali ne možete da uvezete stajsko đubrivo, a bez njega ne možete da obnavljate plodnost zemljišta. Mi to ne radimo, degradiramo poljoprivrednu zemlju, raubujemo je u tuđu korist i jednoga dana će nas buduće generacije pitati šta smo to radili kad smo upropasile gotovo najbolje poljoprivredno zemljište u Evropi.
Bog nam je, kako kaže, dao plodno zemljište, dobru klimu, dobre, vredne ljude, ali je sve u organizaciji, kaže Rističević podsećajući na izreku - Bog nam je dao orahe, samo nije slomio ljusku.
Srbija treba da se organizuje, da slomi ljusku i da konačno unovči ljubav prema hrani, zaključio je sagovornik emisije Energija Sputnjika.