U tekstu se navodi da je u ugovoru o osnivanju Evropske zajednice, potpisanom 1952. godine, bilo predviđeno ujedinjenje oružanih snaga pod jedinstvenom komandom, što je trebalo da bude rezultat procesa integracije.
„Nezamislivo je šta je sve moglo da bude: evropska naddržava, koja bi se podjednako samouvereno osećala dok demonstrira vojnu moć, kao i dok reguliše snagu usisivača“, pišu autori.
Prema oceni lista, stvaranje jedinstvene evropske armije onemogućilo je „nasleđe imperija“. Tako bi, na primer, odbranu Marseja ili Pariza trebalo da kontrolišu nemački komandanti, što je nakon Drugog svetskog rata bilo politički neprihvatljivo. Dodatni problem predstavljale su i okolnosti vezane za kontrolu francuskih kolonija
„Da li bi luksemburški brigadni general gušio alžirske disidente ili bi belgijski redov pucao na indokineske pobunjenike po naređenju? Verovatno ne. Francuska je odustala od tog plana; Evropa se umesto tenkova usredsredila na integraciju uglja i čelika — i do danas se u pitanjima odbrane oslanja na dobru volju Amerike“, navodi se u tekstu.
Ranije je i šefica evropske diplomatije Kaja Kalas izrazila sumnju u ideju formiranja zasebne vojske Evropske unije.