Prošle nedelje u Davosu, simbolički ali i suštinski započeta je velika brakorazvodna parnica između Amerike i vodećih država Evropske unije.
Porukom Donalda Trampa, da EU ide pogrešnim putem i odgovorom evropskih lidera da listom bojkotuju osnivanje Saveta mira koji je čedo predsednika SAD – provalija na Zapadu se otvorila. Pred celim svetom, na otvorenoj sceni, obasjana reflektorima, zumirana kamerana, prikazana u direktnom prenosu. Zapadni car je go!
Zapad puca na dva žarišta
O dubokim vrednosnim, ideološkim i civilizacijskim razlikama Trampovog i evrounijatskog pogleda nećemo ovog puta. Kao ni o svetskom sudaru globalizma i suverenizma.
Povod za javno pucanje evroatlanskog jedinstva izbio je na dva svetska „žarišta“.
Krajnje pojednostavljeno: Tramp pokušava da postigne sa Rusijom dogovor za Ukrajinu, a Evropa insistira na daljoj konfrontaciji u sukobu sa Moskvom.
Tramp insistira da Amerika preuzme Grenland, a glavne države EU i evropski deo NATO bi da brani suverenitet svoje članice Danske.
Nema nazad. Razlike su strateške, suštinske, koncepcijske. Razlike su u viziji.
I sada je, posle zemljotresa i političkog cirkusa u Davosu pred svetom ali i pred Srbijom prazan papir. Piše se nova istorija. I svako će morati da donese odluke na raskrsnici na kojoj se nalazimo. Već je i počelo veliko prestrojavanje.
Poruka Srbiji iz Amerike
Na to je odmah, baš zvaničnom Beogradu ukazao američki diplomata Ričard Grenel koji je Vučiću, nakon njegovog susreta sa komesarkom Martom Kos u Davosu, poručio da je Evropa u nevolji i da bi Srbija trebalo da prati američki, a ne evropski put.
I tako smo, posle četvrt veka, došli u priliku za veliko otrežnjenje.
Možda je pravi trenutak da Srbija shvati da bi neupitnim nastavkom puta ka uzdrmanoj i posvađanoj EU, država ušla u suštinski sukob sada i sa Amerikom i sa Rusijom, a gotovo izvesno i sa Kinom.
Možda je ovo šansa da Srbija razume da bi dalje usklađivanje sa Briselom predstavljalo svrstavanje u poraženi blok sa ratnohuškačkima umesto sa novim mirovnim projektima budućeg sveta.
Možda je ovo konačna vododelnica na kojoj bi Srbija mogla da zbaci sa sebe breme nametnutih globalističkih doktrina i idoloških matrica koje su nam okupirale društvo, obrazovanje, kulturu, pa i porodicu i bračne krevete.
Možda je trenutak da se vratimo na fabrička podešavanja i da shvatimo da su srpsko Kosovo, Hilandar, Gračanica i Visoki Dečani večni, a da su briselsko sedište EU, njihova evropska kancelarija u Beogradu, zajedno sa svojim standardima, uslovima, klasterima, francusko-nemačkim sporazumima, ohridskim aneksima i poglavljima - prolazni.
Možda je momenat da se ponovo podsetimo šta nam je u istoriji značila velika Rusija i kolika nam je danas ona podrška na svetskoj areni i u energetskom ratu, a koliko su nam dobra donele „savezničke“ bombe, briselske preporuke i ucene i evroatlantske „reforme“.
Možda je čas da kolektivno prihvatimo da Kaje Kalas, Ursule, Lajčaci i ostali „piculići“ nisu nikakvi apostoli srpske katarze i večne sreće, već da se vratimo neprolaznim bezbrojnim uzorima i ogledalima od Svetog Save i svih Nemanjića, preko srpskih ustanika, mučenika, Mišića, Tesle, vladike Nikolaja do majora Tepića i Milice Rakić.
Povratak na srpski put
Vreme je došlo da bar shvatimo da Evropska unija nije nikakav beskonačni i zadati savršeni svet, kao što to nije bio ni Titov komunistički poredak u koji takođe nismo nimalo sumnjali.
Dok se stari svet ubrzano ruši, a rađa se novi, vreme je da prepoznamo da se Srbija ne razvija i ne jača uz pomoć briselskih birokratskih pravila, političkih ucena, bolonjskih i venecijanskih „reformi“, grantova i plaćenih projekata.
Jer takvo veliko suočavanje sa četvrtvekovnom zabludom, prvi je preduslov da se Srbija potpuno za početak vrati sebi. Ni evropskom, ni američkom ni ruskom ni kineskom nego – svom putu.
Tada ćemo pred praznim papirom nove istorije lako odabrati gde nam je mesto i ko su nam pravi prijatelji.
I nećemo pogrešiti.