Srpska publika ima priliku da, kroz fotografije velikog formata, zakorači u raskošni i slojeviti svet dva monumentalna pravoslavna hrama – Isakijevskog sabora i Crkve Spasa na krvi – svetinja koje ne predstavljaju samo arhitektonske vrhunce Rusije, već i snažne simbole njenog istorijskog, umetničkog i duhovnog identiteta.
Izložba je realizovana zahvaljujući dugogodišnjoj saradnji srpskog fotografa i autora brojnih izložbi sakralne umetnosti Miodraga Miše Brankovića sa Državnim muzejom Isakijevskog sabora u Sankt Peterburgu. Gostujući u emisiji „Orbita kulture“ Branković koji je i priređivač izložbe, naglasio je da postavka u Vršcu nije tek umetnički događaj, već rezultat višedecenijskog dijaloga dve kulture.
„Ovo je uzvratna izložba. Nakon što sam u Sankt Peterburgu imao izložbu fotografija “Srpske svetinje” – Hilandara, Pećke patrijaršije, Gračanice, Sopoćana… rodila se ideja da se ruske svetinje predstave u Srbiji. Fotografije su uradile moje kolege iz Rusije, vrhunski muzejski fotografi Jevgenij Goroh I Jevgenij Mohorev, a ja sam imao čast da u njihovo ime i u ime direktora Muzeja Isakijevskog sabora priredim ovu izložbu“, objašnjava Branković dodajući da ovakva saradnja ne bi bila moguća bez institucionalnog okvira.
Katalog Svetinje Sankt Peterburga
© Foto : Ustupljeno Sputnjiku
„Zbog toga smo osnovali udruženje ‘Sveti ava Justin Ćelijski’, jer kao pojedinac ne možete da sarađujete sa institucijom kakva je Isakijevski sabor. Tražili smo i dobili blagoslov Njegove svetosti patrijarha Porfirija, i tek tada je ceo projekat mogao da zaživi.“
Anđeli koji čuvaju rusku severnu prestonicu
Izložba obuhvata 52 fotografije velikog formata koje publici omogućavaju gotovo fizički doživljaj prostora.
„To nisu male, ilustrativne fotografije. Ovo su formati koji vas uvlače unutra, koji traže da stanete, da ćutite i da gledate“.
Posebno mesto zauzima Isakijevski sabor, jedan od najvećih kupolnih hramova u Evropi. Građen je četrdeset godina, visok je 101 metar, a iznad toga, još dva do tri metra nalazi se krst.
“Ono što je fascinantno jesu detalji – ulazna vrata teška su po dvadeset tona, a otvaraju se gotovo bez napora. A onda, kada se popnete na kolonadu, imate pogled na ceo grad. Imao sam privilegiju da sa kolegama fotografima stojim gore, pored skulptura anđela koji, kako Rusi kažu, čuvaju Sankt Peterburg.“
Hram u kom vreme staje
Crkva Vaskrsenja Hristovog, poznata kao Spas na krvi, podignuta na mestu atentata na cara Aleksandra Drugog, ostavlja drugačiji, ali jednako snažan utisak.
„To je hram u kojem je gotovo svaki kvadratni centimetar prekriven mozaikom. Govorimo o sedam do osam hiljada kvadrata mozaika. Gde god da se okrenete, vi ste okruženi bojom, simbolima, svetiteljima. To je prostor u kojem vreme kao da staje.“
Na pitanje kako fotografija uspeva da prenese ne samo monumentalnost, već i duhovnost ovih prostora, Branković odgovara bez dvoumljenja:
„Fotografija nije puko tehničko pitanje. Potrebno je znanje, ali i unutrašnji odnos prema onome što snimate. Morate da znate šta je freska koju gledate, šta ona predstavlja, u kom kontekstu je nastala. Kada to znate, onda tražite detalj, ugao, svetlost. Ujutru je jedno, u sumrak sasvim drugo. Duh prostora se ne nameće – on se strpljivo čeka.“
Fotografisao Hilandar više od sto puta
Govoreći o svom dugogodišnjem radu na Svetoj Gori, Branković se vraća ličnom iskustvu koje je presudno oblikovalo njegov umetnički put. „Prvi put sam otišao na Hilandar 1995. godine. Nisam ni znao gde se nalazim: stojite pred svetinjom i ne znate na koju stranu da gledate. Taj osećaj me nikada nije napustio.“
Hilandar je, kako kaže, fotografisao više od sto puta.
„Bio sam i po četrnaest, petnaest puta godišnje. Snimite hiljade fotografija, a onda birate one koje nose osećanje. Ipak, onaj prvi susret, taj prvi pogled – to se nikada ne ponovi.“
O saradnji sa Rusima kaže da je odavno prevazišla okvire izložbene razmene. Branković je učestvovao i u darivanju ikona ruskim svetinjama, među kojima posebno mesto zauzima ikona Svetog Save, poklonjena Kazanjskom saboru.
„Posle 170 godina Sveti Sava se vratio u Kazanjski sabor. To je poklon srpskog naroda, ne pojedinca. Ikona ima obrise Hilandara, Studenice i Žiče. Takva ikona nikada ranije nije urađena.“
U vremenu kada se istorija često relativizuje, a kulturno i duhovno nasleđe dovodi u pitanje, Branković smatra da fotografija ima posebnu odgovornost.
„Apsolutno osećam da ovo nije samo umetnost. Ovo je svedočanstvo. Fotografija kaže: ovo je postojalo, ovo postoji i ovo će trajati. Ako ne drugačije, onda bar u umetnosti.“
Izložba Svetinje Sankt Peterburga u Gradskom muzeju u Vršcu otvorena je do 30. januara.
Pogledajte i: