Briselska evrobirokratija mora pokazati neki pozitivan signal Ukrajini, u određenoj meri i Moldaviji (u nekom širem kontekstu tiče se to i Gruzije i Jermenije i plana evropske koalicije voljnih da okruže Rusiju sa istočne i južne strane), pa se zato aktualizuje tema proširenja, mada nije do kraja izvesno ko i u kojoj meri podržava takav pristup među državama članicama u ovom trenutku.
Ipak je za proširenje vezano mnogo osetljivih pitanja (uključujući i Tursku koja je kandidat za prijem duže od četvrt veka, prvi turski pregovarač umro je pre nekoliko godina), ne može se sve posmatrati kroz prizmu Ukrajine i tekućih okolnosti.
Članstvo bez prava glasa
Ako se posmatra kroz prizmu Ukrajine i tekućih okolnosti, onda proširenje više nije strategijska, nego taktička dimenzija u politici EU, a oni koji su deo taktičkih razmatranja često postanu žrtve, kusur kojim se podmiruju strateški ciljevi. Valjda zato i puštanje u politički saobraćaj teze kako novoprimljene članice neće imati pravo glasa, niti sopstvene komesare.
Pored aktuelnih nedoumica, dva su stara problema sa ovakvim najavama. Prvi – obećanja o evrointegracijama traju već 30 godina, pa u njih, iskreno, malo ko veruje. Drugo – podrška evrointegracijama na Balkanu kontinualno opada, pa su i na ovakve najave ljudi oguglali, prema svemu postali potpuno ravnodušni. Zbog priče o nastavku evrointegracija niti se pobeđuje na izborima, niti se održava vlast. Međutim, sada postoji i treći problem koji se manifestuje pitanjem – da li će EU postojati 2032. godine?
O procesu evroskleroze koji se odigravao od 2008. godine i uzrokovao opadanje poverenja u EU mnogo se pisalo. EU se nije izlečila od evroskleroze, problemi koji su ranije postojali postoje i danas, ali je evrobirokratija smislila radikalan način za njeno lečenje. Taj radikalan način je otpočinjanje hibridnog rata protiv Rusije 2014. godine.
U međuvremenu, ovaj rat nije ostao samo hibridni, nego je za prethodne tri godine za EU postao i egzistencijalni. Karakteristike egzsitencijalnog rata su: prvo da je to igra nultog zbira; i drugo – da se svi politički procesi kontekstualizuju kroz prizmu sukoba.
Političke procese na Balkanu opredeljuje sukob EU i Rusije, u tom smislu determiniše i aktivnosti koje preduzima koalicija voljnih okupljena oko Nemačke, Francuske i Velike Britanije. Naravno, Velika Britanija nije članica EU, ali je postala jedan od glavnih zagovornika proširenja EU ka Balkanu.
To jeste svojevrsni paradoks u našoj regionalnoj politici, no nije i jedini paradoks. Dakle, o daljoj saradnji i inicijativama EU, kao i njenom potencijalnom širenju na balkanske države posmatra se kroz prizmu suprotstavljanja Rusiji i traženju načina da se izdejstvuje pobeda u Ukrajini.
Nagrada za poslušnost
Kooperativnost se nagrađuje obećanjima o evroperspektivi, dok se slučajevi nekooperativnosti surovo kažnjavaju. Za kažnjavanje se zloupotrebljavaju i sudovi, to jest odigrava se stavljanje sudske grane vlasti u funkciju ostvarivanja političkih ciljeva. Primeri sprečavanja održavanja drugog kruga predsedničkih izbora u Rumuniji 2024. godine i zabrane političkog delovanja Miloradu Dodiku u Bosni i Hercegovini 2025. godine potvrđuju ovu tezu.
Ovakav pristup razara političke sisteme balkanskih država, a usklađen sa svakodnevnim političkim pritiscima, novim energetskim strategijama kojima se faktički ruske kompanije proteruju sa Balkana i militarizacijom Evrope - ostavlja trajne posledice.
Tenzije na Balkanu rastu, tako da se međudržavni odnosi pogoršavaju, a međuetničke distance povećavaju. Usled toga, regionalna perspektiva je prilično sumorna. Balkan postaje strateško zaleđe koje EU želi da stavi pod potpunu kontrolu kako bi nesmetano izvodila hibridne operacije protiv Rusije (u određenom razvoju situacije izvođenje takvih operacija može podrazumevati i konvencionalno ratovanje, jer je konvencionalni rat jedan od instrumenata za realizaciju hibridnog rata).
Bez podrške ratu protiv Rusije
Istovremeno, raspoloženje u društvima balkanskih država je takvo da uglavnom nema jasne podrške učešću u egzistencijalnom ratu protiv Rusije. To je svakako najvidljivije u Srbiji i Mađarskoj (koja nije balkanska država, ali se nizom sporazuma i inicijativa intenzivno povezuje sa Balkanom), podrazumeva se i u Republici Srpskoj, ali se uočava i u Bugarskoj, Rumuniji, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori, pa i u jednom delu hrvatske javnosti.
Stanje u Grčkoj je tema za sebe, tu su stvari kompleksnije pošto se u percepcije „mešaju“ i „crkveno pitanje“ i „mediteranska dimenzija“ geopolitičkih projekcija, ali opet se ne može govoriti o nekakvoj silnoj podršci Briselu. Rezultat svega je tiha destabilizacija i stvaranje uslova za društvene konflikte, pošto sa jedne strane prozapadna politička elita radi ono što od nje zahteva koalicija voljnih, dok sa druge strane narod takav pristup ili ne podržava ili dovodi u pitanje. Takođe, nužno je napomenuti i da se u balkanskoj politici osećaju promene koje je donela pobeda Donalda Trampa.
Američka spoljna politika nije zainteresovana za Balkan na način kako je to bila ranije, uostalom nije zainteresovana ni za učešće u Ukrajinskoj krizi na način kako je ranije učestvovala, a svedoci smo i nagoveštaja da se Vašington više neće rukovoditi principom tvrdog intervencionizma u regionu, što se pokazalo na primeru Republike Srpske i kreiranja novog odnosa prema krizi u Bosni i Hercegovini.
U određenoj meri, Balkan je zbog ovakvog pristupa EU postao talac Ukrajinske krize i naša regionalna bezbednost i te kako zavisi od rešenja za Ukrajinu. Podrazumeva se, u igri nultog zbira EU računa da će u Ukrajini pobediti, pa se tako objašnjavaju njihovi postupci i inicijative na Balkanu. Ali, šta ako Zapadna Evropa izgubi rat protiv Rusije? Može li to EU preživeti? I - kako će se to dalje odraziti na regionalnu bezbednost Balkana u uslovima pogoršavanja međudržavnih odnosa i povećavanja međuetničke distance?
Umesto stare priče o tome kako nam evropske integracije donose političku stabilnost i ekonomski razvoj, od 2022. godine prisustvujemo sasvim drugačijem procesu pa pristup EU donosi balkanskim državama političku destabilizaciju i krajnje neizvesnu ekonomsku perspektivu.
Tačno je da osim te priče o evrointegracijama na Balkanu i dalje nemamo nikakvu razrađenu alternativu, nikakve nove predloge o drugačijim načinima regionalne saradnje, stabilizacije prilika i osiguravanja regionalne bezbednosti, no to ne znači da je proširenje bezalternativna solucija, nego da nas u slučaju teškog neuspeha EU u ratu protiv Rusije čekaju veliki izazovi, rizici i pretnje.
I tu najave o proširenju, pa čak ni neki atipični prijemi (bez prava glasa) novih država neće mnogo promeniti. Sudbinu Balkana više će odrediti ishod sukoba u Ukrajini, novo mirovno rešenje koje će se odraziti na celokupnu (jugo)istočnu Evropu, kao i dalje jačanje i slabljenje impulsa i uticaja vanevropskih aktera na regionalnu bezbednost (ne samo Kine na koju se prvo pomisli, nego i Izraela, Turske koja je „prevelika“ da bi je posmatrali tek kao „običnu“ balkansku državu, Izraela, arapskih zemalja, ali i Japana koji se sve više angažuje kako bi napravio balans prema Kini ili Irana koji ima limitirane domete za reakciju ali je vrlo zainteresovan za određene procese koji se odigravaju), nego taktički potezi EU.
Očigledno, za stabilizaciju Balkana nužne su nove regionalne strategije, nove geopolitičke vizije, nove diplomatske inicijative. Obećanja koja nudi EU su beskrajna taktiziranja usmerena ka sasvim drugim strateškim ciljevima, ciljevima koji niti su u interesu ubedljive većine balkanskih naroda, niti mogu doprineti razvoju balkanskih država.