Upravo je to problem sa kojim se arheologija i lingvistika suočavaju kada su u pitanju brojni drevni jezici, odnosno pisma. Oni su i danas misterija - uprkos našoj visokoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji - i svedoče o razvijenim civilizacijama čije pismo vidimo, ali ne razumemo.
Svenja Bonman je lingvista na Univerzitetu u Kelnu i radi u oblasti istorijske uporedne lingvistike. U svom istraživanju pokušava da dešifruje istorijske jezike i rekonstruiše njihove strukture.
„Za mene je izuzetno privlačno kada pred sobom imam intelektualnu zagonetku koja je toliko zahtevna da je čak ni najsjajniji umovi nisu uspeli rešiti“, kaže ona. „Uz pomoć takvih pisanih tragova, dobijate pristup kulturi koja je odavno nestala.“ To je, kaže Bonman, kao neka vrsta mašine vremena pomoću koje možete komunicirati sa drugom kulturom, barem pasivno.
Prepreke za dešifrovanje
Bonman trenutno istražuje epi-olmečko pismo, koje se nekada koristilo na južnoj obali Meksičkog zaliva. Pojedinačni natpisi i simboli drevnog olmečkog pisma ukazuju na rano razvijeno pismo, ali njegovih primera je tako malo, a kontekst je toliko nejasan da je dešifrovanje izuzetno teško.
Podjednako enigmatično je indsko pismo harapske kulture na području današnjeg Pakistana i severozapadne Indije. Pojavljuje se na stotinama pečata i krhotina grnčarije, ali skoro uvek u izuzetno kratkim nizovima. Da li ovo predstavlja potpuno razvijen jezik ili simbolički sistem, još uvek je predmet debate.
Etrurski jezik, koji se govorio u centralnoj Italiji u antici, takođe ostaje enigmatičan. Iako se pismo može čitati jer je izvedeno iz grčkog alfabeta, sam jezik gotovo da nema prepoznatljivih srodnika. Zbog toga je teško razumeti šta je zapravo napisano na natpisima.
Rongorongo sa Uskršnjeg ostrva je takođe veoma apstraktno, podseća na piktografsko pismo sa pticama, ljudima i ukrasnim oblicima, i sačuvano je samo na nekoliko, delimično oštećenih drvenih pločica.
Protoelamitsko pismo, najranija poznata tradicija pisanja i administracije na području kasnijeg Elama, potiče sa područja današnjeg Irana. Znakovi su dobro katalogizovani, ali su pločice često fragmentarne, sadržaj izgleda kao administrativne beleške, a jezik iza njih ne pripada nijednoj poznatoj jezičkoj porodici.
Minojska kultura na Kritu je poznatija: od njena tri pisma, dešifrovano je samo Linear B, jer predstavlja rani oblik grčkog jezika. Ali kritski hijeroglifi i Linear A ostaju misterija do danas.
Čuveni Festos disk iz 2. milenijuma pre nove ere takođe potiče sa Krita – jedinstveni glineni predmet sa spiralno raspoređenim simbolima pečata. Spektakularan, ali upravo zato što je jedinstven primerak, gotovo ga je nemoguće sistematski dešifrovati.
Kada pisma postanu nerešive zagonetke
Sva ova pisma imaju jedan fundamentalni problem: nedostaje im „ključ“, takozvani „Rozeta kamen“, ili dvojezični natpisi u kojima je isti tekst napisan i poznatim jezikom i enigmatičnim pismom. Bez takvih ključeva, povezivanje znakova sa glasovima, slogovima ili rečima ostaje izuzetno teško.
Ali ne i nemoguće, kaže Bonman, podsećajući na dešifrovanje linearnog B pisma:
„Dvojezični tekstovi nisu nužno neophodni, ali je neophodna neka vrsta kontinuiteta sa istorijskim vremenima. To bi mogla biti, na primer, imena mesta, vladara ili bogova. Tada je to sasvim izvodljivo“, objašnjava ona.
Problem nastaje kada postoji samo mali broj veoma kratkih tekstova, jer je tada teško videti obrasce, a hipoteze teško testirati. Ili kada su lokaliteti uništeni ili loše dokumentovani. „Uvek radimo samo sa fragmentima ili ostacima iz prošlosti“, kaže Bonman. "U Evropi, srećom, postoji relativno mnogo izvora, dok u regionima poput Centralne Amerike moramo da radimo sa onim što su konkvistadori ostavili za sobom, naglašava ona.
Još jedan ključni faktor za dešifrovanje jeste da li se jezik može klasifikovati u poznatu jezičku porodicu. Bez ovog okvira, ne postoje zvučni sistemi, strukture reči i tipični gramatički obrasci na kojima se hipoteze mogu testirati.
Uloga veštačkeinteligencije
Veštačka inteligencija se često pominje kao mogući „razbijač kodova“. Ona može da ispita nizove karaktera, prepozna obrasce, razlikuje varijante, popuni oštećena područja i izračuna frekvencije.
Međutim, kaže Bonman, brzo dostiže svoje granice kada su u pitanju veoma male količine teksta. Veštačkoj inteligenciji su potrebne velike količine podataka za analizu, a u slučaju nedešifrovanih pisama, obično postoji samo nekoliko natpisa.
„Po mom mišljenju, relativno je malo verovatno da će se u bliskoj budućnosti razviti programi koji mogu da rade sa tako malo podataka“, kaže ona.
Pored toga, objašnjava Bonman, veštačka inteligencija prvenstveno rekombinuje već poznate informacije, umesto da zaista „izmišlja“ nešto novo. „Veštačka inteligencija jednostavno menja određene fraze i reči i tako stvara privid inteligencije. Ali u suštini, to je samo simulacija inteligencije. Program zapravo ne misli.“
Ovo ponekad rezultira tumačenjima koja deluju elegantno, ali su slabo utemeljena u nauci. Postoji i opasnost da sistemi odražavaju nesvesna očekivanja naučnika – na primer, kada „otkriju“ sličnosti sa jezičkim porodicama koje su bile posebno česte u materijalu za obuku, upozorava Bonman, preneo je "Indeks".
Zagonetke koje mogu ostati zagonetke
Možda je upravo to posebna privlačnost ovih jezika: oni pokazuju da čak i u doba naizgled sveznajućih mašina, neki glasovi prošlosti ostaju nemi – barem za sada.
„Mi ljudi, koliko znamo, jedina smo vrsta na planeti koja ima osećaj istorije. Razmišljamo o tome odakle dolazimo i kuda idemo“, kaže Bonman.
Razmišljanje o prošlim društvima, kako su funkcionisala i zašto su nestala, za ovog lingvistu je sama srž ljudskog postojanja. U tom smislu, dešifrovanje ovih jezika, zaključuje Bonman, izuzetno je relevantna i savremena tema.
Pogledajte i: