O Liz Tras, onoj britanskoj premijerki koja je potrajala kraće od zelene salate, da i ne govorimo.
I to se zove demokratija
Pri čemu ne treba biti nepravedan ni prema njihovim muškim kolegama koje nisu ništa bolje. Od Kira Starmera koji još nije uvenuo kao salata zahvaljujući podršci svega 11 odsto Britanaca prema nekim anketama – i to se zove demokratija – a nije mnogo veći ni rejting koju u svojim zemljama imaju Emanuel Makron – između 11 i 15 odsto, u zavisnosti od istraživanja – i Fridrih Merc koji je kancelar postao tako što je njegova partija zabeležila najgori rezultat u istoriji i onda napravila veliku koaliciju s partijom koja je takođe ostvarila najgori rezultat u istoriji. A jedno nedavno istraživanje, čije rezultate prenosi ”Rojters”, pokazalo je da svega 18 odsto Nemaca želi da ga ponovo vidi na čelu vlade.
Tako da problema s nepopularnošću među značajnijim političkim pojavama u Evropi nema samo predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen. Za nju, naime, ionako nije glasao niko…
Pa su u takvom demokratskom kapacitetu, kako ovih dana opominje mađarski premijer Viktor Orban, umesto obećanog slamanja Rusije svojim sankcijama, upravo tim sankcijama slomili Evropu. ”Cene energenata su eksplodirale, kompetitivnost je kolabirala, a Evropa pada u zaostatak”, nabraja Orban. To je, dodaje, cena pogrešnih odluka.
Odustajanje od progresa
A sada preko ”Njujork tajmsa” – iako ga američki predsednik Donald Tramp označava kao ”pretnju za nacionalnu bezbednost”, što je poseban doprinos medijskim slobodama – stiže i obaveštenje da je dobro što Evropa onako propada.
Mišel Uelbek, hroničar karakterističnog francuskog propadanja, bio je u pravu kad je (još 2014) beležio da je njegova zemlja – i ne samo njegova zemlja, nego čitava Evropa – ”odustala od progresa”, tako da ”nismo samo turisti u sopstvenoj zemlji, nego voljni učesnici u turizmu…”, piše u ”Njujork tajmsu” jedan predavač političkih nauka s Oksforda koji tu Uelbekovu viziju definiše kao ”mračno proročansku” i sam na tom tragu predviđa da će – bude li imala viška sreće – Evropa uistinu, umesto iole ozbiljnog faktora na svetskoj sceni, postati puka turistička destinacija, s ekonomijom koja može da posluži samo servisiranju turista. Skoro kao što je Kuba bila raj bogatim Amerikancima za kocku i prostituciju dok Fidelu Kastru nije dozlogrdilo…
Iluzija veličine
Spominjući upozorenje na ”civilizacijsko brisanje” Evrope iz nove Trampove Strategije nacionalne bezbednosti, Anton Jeger s Oksforda u ”Njujork tajmsu” sa znatno liberalnijih pozicija od Trampove i sam opominje na ”evropsko opadanje – kulturno, političko i, pre svega, ekonomsko”, ali iz toga izvlači zaključak – uz obilje cinizma, doduše – da bi sve to moglo da je natera na ”zdraviju skromnost” uz propratno oslobađanje od ”opterećujuće neuroze gospodarenja”. Evropa, dodaje, ”više nije za volanom istorije”, te ”može i da odbaci svoju iluziju veličine”. Ako može…
Evropi je, piše Jeger dalje, potrebna ”politika opadanja”, svojevrsnog mekog prizemljenja iz imperijalnih snova u znatno skučeniju realnost, te u sklopu toga nudi nekolicinu nesprovodivih predloga: od odbacivanja fetiša ekonomske štedljivosti i tehnokrata koji su talibani neoliberalizma, do dalje centralizacije i odricanja od (nacionalnih) suvereniteta u korist još bliže unije. Iako je upravo to proizvelo Ursulu fon der Lajen sa svim propratnim posledicama.
Spašavanje neurotičnog kontinenta
No sve i ako bi sve ono moglo da bude sprovedeno, pa i kad bi dalo sanjane ishode, ima aspekata evropskog propadanja koje nije moguće preokrenuti. Na to, takođe ovih dana, u uredničkom komentaru ukazuje ”Volstrit džornal”, uz računicu o francuskim demografskim trendovima i njihovim fiskalnim implikacijama. Ukratko, već sada 40 odsto budžetskih izdvajanja ide na troškove povezane s poznim životnim dobom, uz projekciju da će to biti i još neodrživije jer su Francuzi sve stariji dok ih se rađa – i shodno tome privređuje – sve manje.
Sve u svemu, kako zlurado primećuje i londonski ”Telegraf”, ”neurotična Evropa propada i mora da bude spasena od sebe same”. Makar i ako, kako se dodaje, ovo više nije civilizacija Karla Velikog ili Baha, pa čak ni Sulejmana Veličanstvenog premda je i on sakupljao evnuhe, nego je civilizacija sitnih birokrata.
No, kako je italijanska premijerka Đorđa Meloni poručila svojim saradnicima, ”bez brige: ova godina bila je teška, ali sledeća će biti još teža”…
Koliko teža, i zašto se o propadanju Evrope sve učestalije govori kao o nesumnjivoj činjenici? Šta je uzrok propasti? I da li ima leka za to?
O ovim su pitanjima u ”Novom Sputnjik poretku” govorili novinar i sociolog Slobodan Reljić i naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu dr Aleksandar Mitić.
Pogledajte i: