Mihajlović je bio simbol neustrašivosti. Na terenu beskompromisan, van njega iskren do kraja.
Kao igrač ostao je upamćen po levici koja je menjala utakmice i po slobodnim udarcima koji su postali njegov zaštitni znak.
Malo je fudbalera koji su iz prekida umeli da odluče meč kao on, a još manje onih koji su taj talenat nosili sa tolikim samopouzdanjem.
Ipak, Sinišina veličina nije stala sa poslednjim zviždukom sudije. Kao trener, ostao je veran sebi – direktan, zahtevan, često surov u istini, ali uvek pravedan.
Njegova borba sa teškom bolešću dodatno je ogolila snagu njegovog karaktera. Nije se skrivao, nije tražio sažaljenje, već je i tada birao da bude primer – borac do kraja.
Fudbalski svet mu se divio jer je pokazao da hrabrost ne stanuje samo u duelima i golovima, već i u načinu na koji čovek prihvati najteži životni izazov.
Poruke podrške koje su stizale iz svih krajeva sveta svedočile su o poštovanju koje je uživao, bez obzira na klupske boje ili nacionalne granice.
Danas, na godišnjicu njegove smrti, Siniše Mihajlovića se ne sećamo sa tugom, već sa ponosom.
Ostao je upisan kao čovek koji nije pravio kompromise sa sobom, koji je uvek išao pravo, pa kud puklo da puklo.
Takvi ne odlaze — oni ostaju kao merilo.
Siniša Mihajlović je bio i ostao više od fudbalera i trenera. Bio je stav. Bio je snaga. Bio je borac.