Merc je pomenutu tvrdnju izneo na konferenciji u Londonu u okviru tzv. Berlinskog procesa gde je takođe podržao put zemalja Zapadnog Balkana ka Evropskoj uniji.
Nemci ne praštaju
Diplomata i bivši ambasador Branko Branković kaže da, iako je Merc to rekao kao predstavnik države EU, ne možemo da osporimo činjenicu da tu ima i nečeg „ličnog“ u odnosu na teritorije kojih se Nemačka nikad nije u potpunosti odrekla.
„Ona pokušava da se ponaša kao neka jaka i autoritativna zemlja EU pa se na taj način obraća i zemljama Zapadnog Balkana. Drugim rečima, koliko god mi možemo da verujemo da on kaže da želi Zapadni Balkan u EU i da je to deo Evrope, Nemci ipak imaju nešto što je duboko kod njih usađeno kada je reč o nama a to -revanšizam,“ smatra Branković.
Kad kažem revanšizam, pojašnjava naš sagovornik, mislim na činjenicu da Nemci nisu nikad u potpunosti prihvatili činjenicu da su dva puta, i u Prvom i u Drugom svetskom ratu, najureni žestoko sa ovih prostora.
„Oni dakle ne mogu da budu revanšistički nastrojeni prema Francuzima ili Britancima i zato su taj svoj revanšizam u obliku političkog ali i svakog drugog načina preneli na nas. To se pre svega ogleda u tome kako i na koji način se ponašaju ne samo kada je reč prijemu Srbije u EU, već i o Kosovu i Metohiji, ali bih ovom dodao i učešće u Nemačke u bombardovanju Srbije 1999. godine,“ napominje Branković.
Pokušavaju da se održe na vlasti
Branković podseća da su nemački vojnik prvi put posle Drugog svetskog rata kročio na tlo Kosova i Metohije, jer im je dotle bilo zabranjeno učestvovanje u vojnim operacijama, što svakako nosi veliku kako kaže simboliku.
„U ovom trenutku s obzirom da je EU sebi napravila veliki problem zbog uvođenja sankcija Rusiji, oni sad iz petnih žila pokušavaju da urade nešto što bi ih nekako održalo na „vlasti“ u EU, pa makar to bilo i nešto što se tiče Balkana i nas,“ veruje diplomata.
Naš sagovornik podseća i da je Nemačka kao ujedinjena, 1991. godine među prvima priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske i tako sebe lansirala na međunarodnu scenu kao ujedinjena država i veliki geopolitički igrač, prvi put od Drugog svetskog rata.
„U okviru NATO snaga nemačke jedinice vršile su agresiju na Jugoslaviju i zatim ušle na Kosovo i Metohiju nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma. U godinama koje su usledile nemački vojnik će takođe prvi put od Hitlerovog vremena, zapucati na neki narod, u ovom slučaju goloruki, srpski,“ podseća on.
Sva Nemačka (ne)dela
Podsećanja radi, nemački pripadnik KFOR-a sa 220 metaka ubio je dvojicu Srba, koji su juna 1999. pokušavali da napuste Prizren pred najezdom albanskih terorista i njihovih tek pristiglih sponzora iz NATO-a.
Godine 2020. godine Nemačka kao vodeća zemlja EU traži glavnu ulogu u dijalogu Beograda i Prištine sa incijativom da rešenje bude po uzoru spajanja dve Nemačke, što bi automatski značilo da Srbija priznaje nezavisnost Kosova.
Nemački ambasador u Srbiji Tomas Šib je 2021. godine naveo da je bombardovanje Jugoslavije bilo opravdano kako bi se Srbi sprečili da „počine genocid nad Albancima“, što se u Srbiji ali i šire protumačilo da je na nemačkoj agendi bio i ostao pokušaj da nađu „zlikovce“ koji će baciti u senku nacističku Nemačku i ulogu tog naroda u planiranom masovnom istrebljenju Jevreja, Slovena i Roma, tačnije genocida.
Upravo su se Nemci najviše trudili da se Srbima dodeli ovakva uloga i interes Berlina se tu može videti jasno jer je 2024. godine Nemačka postala glavni sponzor rezolucije o Srebrenici u UN kojom se Srbima nameće kolektivna odgovornost za navodni genocid kako ovaj dokument definiše pomenute događaje.