DRUŠTVO

Sećanje na vojnika pravde i istine čije je srce sahranjeno uz srpske oslobodioce /video, foto/

Srce velikog prijatelja srpskog naroda, čuvenog švajcarskog kriminologa, forenzičara, humaniste i doktora Arčibalda Rajsa prestalo je da kuca na današnji dan, 8. avgusta 1929. godine.
Sputnik
Godišnjica smrti svetski cenjenog naučnika, čiji su izveštaji o stradanju Srba i srpskog naroda u Prvom svetskom ratu srušili medijsku manipulaciju Austrougarske i Nemačke, obeležena je služenjem pomena na Topčiderskom groblju i polaganjem venaca u Topčiderskom parku.

Vojnik istine i pravde

Jedan od najznačajnijih kriminologa svoga vremena, čiji su izveštaji o stradanju Srba i srpskog naroda u Prvom Svetskom ratu srušili medijsku manipulaciju Austrougarske i Nemačke, dr Rajs rođen je 8. jula 1875. godine, na veleposedu ugledne i imućne porodice u južnonemačkoj pokrajini Baden.
Nakon sticanja osnovnog i srednjeg obrazovanja odlazi u Švajcarsku na studije gde je, u 22. godini, stekao zvanje doktora hemije. Po dobijanju zvanja vanrednog profesora kriminalistike na Univerzitetu u Lozani osniva Institut za tehničku policiju i kriminalogiju na kom su se školovali studenti različitih nacionalnosti, uključujući i one iz Srbije.
Po izbijanju Velikog rata, germanofilska politika u neutralnoj Švajcarskoj je sve više smetala doktoru Rajsu pa je poziv srpske vlade da dođe u Srbiju i istraži ratne zločine nad srpskim civilima za njega bio izazov i mogućnost da na neki način pruži podršku i pomoć saveznicima. Stigavši u Niš, tada ratnu prestonicu Srbije, 27. septembra 1914., doktor Rajs je se susreo sa predsednikom srpske vlade Nikolom Pašićem koji mu je rekao da Srbiji treba iskren prijatelj, koji zna da posmatra. „Otiđite na front, otvorite oči i uši i onda kažite svetu šta ste videli i čuli“, bilo je sve što mu je rekao predsednik srpske vlade.
Doktor Rajs je poslušao reči srpskog diplomate. S njemu svojstvenom pedantnošću beležio je zlodela koja su austrougarski vojnici činili nad nedužnim stanovništvom koje su u evropskim krugovima nazivali varvarima. Iako je znao da zbog toga neće biti omiljen u svojoj domovini, slao je u svet slike o stradanju Srba, vođen ubeđenjem da mora da govori istinu i samo istinu.
Rajsovi izveštaji i članci u listovima neutralnih zemalja i Francuske naišli su na odličan prijem kod čitalaca i širok odjek u javnom mnjenju, jer ih je pisao ugledni naučnik i profesor univerziteta iz neutralne zemlje. Informativna blokada Srbije je probijena a uglađena Evropa je saznala da carska vojska, kojom su rukovodile aristokrate, predstavlja vojsku pljačkaša i ubica žena i dece.
Dok je sa jedne strane bio zaprepašćen nedelima okupatora, sa druge je bio iznenađen humanim odnosom koje je srpski vojnik pokazivao nad zarobljenim austrougarskim vojnicima.
„Koliko sam, tako, puta u toku rata gledao kako dovode zarobljene neprijateljske vojnike iznurene od gladi, i umesto da te ljude, koji su im spalili kuće i masakrirali žene i decu zlostavljaju, srpski vojnici bi se smilovali nad njihovom sudbinom i davali im poslednje parče hleba iz džepa“, govorio je Rajs.
Možda upravo iz tog razloga, njegova naklonost i poštovanje prema srpskom seljaku i vojniku je svakim danom bivala sve snažnija. Kao dobrovoljac, sa srpskom vojskom proživljava golgotu povlačenja preko Albanije, da bi nakon oporavka naše vojske na Krfu, sa vojnicima Moravske divizije učestvovao i u proboju Solunskog fronta, za šta je kasnije dobio Medalju za hrabrost. Pored svih nagrada i medalja, dr Rajs je uvek isticao da mu je zahvalnost srpskog naroda jedina nagrada za sve što je učinio.

Čujte Srbi, čuvajte se sebe

Po završetku Velikog rata odlučuje da napusti univerzitetsku karijeru i vilu u Švajcarskoj, gradeći na Topčideru kuću u moravskom stilu koju naziva vila „ Dobro polje“, u znak sećanja na mesto u Makedoniji gde se odigrala jedna od presudnih bitaka na Solunskom frontu. „Sanjao sam o kakvoj maloj seljačkoj kućici nedaleko od Beograda, gde bih provodio večeri sa drugovima sa kojima sam se upoznao na Miletinoj kosi, na Rovovskoj kosi, na Mačkovom kamenu, na Čukama i drugim mestima“, naveo je u pismu upućenom čuvenom vojskovođi Živojinu Mišiću 1919. godine. Dve godine kasnije dobija plac na Topčideru, gde od sopstvenog novca gradi vilu. „San mi se ostvario“, zapisao je.
Osećanje dubokog poštovanja i naklonosti koju je imao za srpskog vojnika i seljaka, čuveni Švajcarac nije imao prema srpskim političarima i eliti. Zbog sukoba mišljenja sa tadašnjom vladom, a posebno sa premijerom Nikolom Pašićem , ne želeći da se izlaže spletkama, dr Rajs je odlučio da se povuče sa javne scene.
U tišini svoga doma ratne memoare i zavetni spis pod nazivom "Čujte Srbi", u kome ukazuje na sve negativne pojave koje su se pojavile u posleratnom životu, posebno u državnoj politici, ali i eliti koju naziva "naduvenom inteligencijom koja se tokom rata isticala kukavičlukom", a neki intelektualci su iskoristili nedaće svog naroda za lično bogaćenje. "Od rata do danas (1928), video sam najmanje pedesetak ministara i, s retkim izuzecima, svi ti ministri su se obogatili…. Pogledajte kakvo je pravo kraljevsko imanje vaš ministar Ninčić stekao. Pogledajte mu kuću u gradu! Zar zaista verujete da je sve to plaćeno štednjom od imetka koji je Ninčić imao pre rata i od ministarske plate? A basnoslovno bogatstvo Stojadinovića, bivšeg ministra finansija, sina čestitog čoveka bez ikakvog bogatstva?", pisao je doktor Rajs .
U skromnoj kući na Senjaku, koja je samo nosila naziv vila, 8. avgusta 1929. godine u 4.30 prestalo je da kuca srce velikog prijatelja srpskog naroda.
U skromnoj kući na Senjaku, koja je samo nosila naziv vila, 8. avgusta 1929. godine u 4.30 prestalo je da kuca srce velikog prijatelja srpskog naroda. Uzrok smrti bio je moždani udar kao posledica žučne svađe sa prvim komšijom, bivšim ministrom Milanom Kapetanovićem, ratnim profiterom koji je rat proveo u inostranstvu, koji ga je, prema nekim svedočenjima, izvređao dobacivši mu da je „niko i ništa u Srbiji”.
Grdno je pogrešio. Kapetanovića će ostati upamćen po svom besčašću, dok je velikog prijatelja srpskog naroda na večni počinak ispratio ceo Beograd. Sahranjen je sa generalskim počastima i po pravoslavnom obredu 10. avgusta, u popodnevnim časovima, na Topčiderskom groblju. Po sopstvenoj želji, njegovo izvađeno srce odneseno je u urni na Kajmakčalan, gde je sahranjeno sa ostalim oslobodiocima Solunskog fronta. Na urni, koja je polomljena od strane bugarskih vojnika u Drugom svetskom ratu, pisalo je:
“Ovde u ovoj urni, na vrhu Kajmakčalana
Zlatno srce spava,
Prijatelj Srba iz najtežih dana,
Junak Pravde, Istine i Prava,
Švajcarca Rajsa, kom’ nek je slava”.
Po sopstvenoj želji, njegovo izvađeno srce odneseno je u urni na Kajmakčalan, gde je sahranjeno sa ostalim oslobodiocima Solunskog fronta.
Pogledajte i:
Komentar