Mitropolit Joanikije o Mitropolitu Amfilohiju: Duhovno je obnovio Crnu Goru; gurao ljude u slobodu

“Velika mi je radost da učestvujem u ovom velikom događaju. Pripremio sam bio jedno duže predavanje o Mitropolitovom arhipastirskom djelu, ali sam ipak odlučio da govorim ovako neposredno i nadam se nešto kraće.

Gledaću da kažem samo ono što je suštinsko – kako ja vidim arhipastirsko djelo našeg blaženopočivšeg Mitropolita. Moraću mnogo toga da izostavim, jer je njegovo djelo zaista monumentalno i ne može se obuhvatiti jednim predavanjem.

Blaženopočivši Mitropolit bio je takva ličnost, takav arhijerej, koji je u sebi sabrao velike darove i sve te darove harmonično razvijao u svojoj duši i svojoj ličnosti. Dakle, on je u svojoj ličnosti spojio veliko, svjetsko obrazovanje, bogoslovsko obrazovanje, ali i veliku molitvenost zasnovanu na dubokoj, iskonskoj vjeri, koju je pocrpio još od svojih roditelja. A onda naravno i ostale darove. Imao je prosto veliki dar za ljude i to i za stare, i za sredovječne, i za bračne, i za monahe i za monahinje, i posebno za djecu. Kada se pojavio u Beogradu poslije završenih studija u Grčkoj, i poslije svoje pastirske službe kod braće Grka – gdje ga mnogi Grci i danas veoma rado pominju jer im je ostao u veoma lijepom pamćenju – on je kao profesor Bogoslovskog fakulteta unio novu energiju, svježinu i novi polet dao studentima Bogoslovskog fakulteta. Svakako, studente je oduševljavalo njegovo veliko znanje i sposobnost da to znanje prenese. On je imao ogromni pedagoški dar da prenosi znanje i da oduševljava studente da uče, da sami istražuju, da se sami interesuju za bogoslovlje i za druge korisne nauke.

Međutim, on se odmah nekako projavio i kao harizmatični pastir. Omladina, koje još uvijek nije bilo mnogo u Crkvi, prosto je pohrlila da sluša njegove besjede i da pokuša da s njim razgovara, da ga nešto pita, svi su željeli da se sabiraju oko njega. Bilo je veoma važno još i to što su bili njih dvojica, veoma talentovanih, veoma energičnih, obrazovanih mladih jeromonaha, u tada još komunističkom Beogradu – dakle, tadašnji jeromonah Amfilohije i jeromonah Atanasije Jevtić, s kojim je cijeloga života bio kao brat, možda i više nego brat. Oni su bili po mnogo čemu različiti, ali su uvijek jedan drugoga dopunjavali. To je bilo veoma važno. Svi su vidjeli da je velika ljubav među njima, kao saradnicima na njivi Gospodnjoj. Tada su popuštale komunističke stege i počeo je javni dijalog između intelektualaca različitih struka i beogradske omladine. I vjerujuće i nevjerujuće mlade ljude je oduševljavalo to što su vidjeli neke nove mlade, obrazovane jeromonahe, koji mogu veoma slobodno i sigurno da raspravljaju o različitim temama sa ostalim intelektualcima, da sukobljavaju svoja mišljenja sa njima, da ulaze u polemiku i da na neki način uvijek trijumfuju. Sva ta omladina, koju su interesovale te javne tribine i javni dijalog, poslije se vraćala u Crkvu na bogosluženje, da čuju i pastirsku riječ mladih jeromonaha. Naravno, u Crkvi su svi vidjeli da njih dvojica imaju sve kvalitete da postanu arhijereji. Međutim, bilo je i izvjesnih prepreka za njihov izbor. Prije svega, vlasti komunističke su bile rezolutno protiv njihovog izbora za arhijereje. Ali i stari arhijereji, koji su prošli kroz komunizam, imali su izvjesne rezerve prema mladim profesorima, jeromonasima i harizmatičnim ličnostima, učenicima oca Justina. Naravno, nije se čuditi, pošto je otac Justin u komunističko vrijeme imao jaku, oštru, ali istinitu riječ i nije štedio ni pojedine arhijereje, pa nekad ni samog patrijarha Germana. Međutim, upravo patrijarh German je riješio da predloži tadašnjeg arhimandrita Amfilohija za episkopa. On se mnogo brinuo za Crnu Goru, šta će biti kada se upokoji stari mitropolit Danilo, koji je već imao devedeset godina. Za izbor mladog arhimandrita Amfilohija ohrabrio ga je blažene uspomene hilandarski iguman Nikanor. Jednostavno, Patrijarh je upitao starca, sa kojim se često savjetovao: „Starče, šta da radim sa Crnom Gorom kad se upokoji naš mitropolit Danilo? Nemamo koga tamo da pošaljemo, a tamo su velike svetinje i tamo je komunizam najtvrđi i najorganizovaniji. Šta misliš, ko bi mogao od ovih mladih ljudi tome zadatku da odgovori?“ Starac Nikanor je bez ikakvog dvoumljenja rekao: „Jedino otac Amfilohije!“ On je prvo bio izabran za episkopa u Banatu, da bi poslije bio lakše izabran za mitropolita crnogorskog. Poslije pet godina službe u Banatu, došao je u Crnu Goru.” poručio je Mitropolit Joanikije.

“Njegov dolazak u Crnu Goru narod je doživio na dva načina. Vjerujući narod je odmah iz duše i srca rekao: „Njega nam je Bog poslao!“ A tada jake komunističke strukture u Crnoj Gori su doživjele od Mitropolita Amfilohija ogromni strah. Dakle, sve što je rađeno na lažnim osnovama, na lažnim idejama, na nasilju, a toga je bilo mnogo napravljeno u Crnoj Gori, sve je bilo uzdrmano samim dolaskom Mitropolita Amfilohija. Naravno, odmah su se organizovale te strukture bivše vlasti da mladom, harizmatičnom arhijereju naprave veliku organizovanu opstrukciju, da ga onemoguće u njegovom radu. Prvo su mu napravili opasne incidente u samom Cetinju. Jedna organizovana grupa je Mitropolitu Amfilohiju napravila veliki problem i izazvala prolivanje krvi pred Cetinjskim manastirom. Počeo je medijski rat protiv njega; optužili su ga da je on došao da posrbi Crnogorce, da vrati Crnu Goru u srednji vijek, da podijeli narod, da zavadi narod… U takvoj situaciji, pored jakih, neprijateljski nastrojenih komunističkih struktura, mnogi ljudi bi se deprimirali i ne bi ništa mogli da urade. Međutim, meni izgleda da su svi ti problemi Mitropolitu Amfilohiju predstavljali izazov da on punom snagom i punom energijom počne svoje arhipastirsko djelo. On je prosto imao proročkoga dara, bio je veoma hrabar, veoma obrazovan, ali i veoma od Boga nadahnut, tako da je znao i neprijatelje pridobijati. I mnogi od onih koji su bili protiv njega, kad su se s njime upoznali, prosto su bili razoružani i prišli su mu kao duhovnom pastiru. Vjerujući narod ga je veoma iskreno podržao i on je odmah počeo da radi i sa omladinom i sa narodom, po selima i po gradovima.

Svu Crnu Goru je obišao i upoznao za manje od godinu dana. Kada je počeo da obnavlja hramove, on je to koristio ponajviše u misionarske svrhe, jer narod, kada počne da se obnavlja neki hram za koji su oni vezani, lakše priđe Crkvi. Samo čovjek ogromne hrabrosti i ogromne harizme u tom vremenu je mogao da započne dva monumentalna hrama u dosta siromašnoj i dosta, još uvijek, neprijateljskoj Crnoj Gori. Bog ga je udostojio da za svog života podigne te velike hramove, da ih osvešta i da vidi jednu novu Crnu Goru koja se vratila svojim svetinjama. Ali on nije samo obnavljao hramove, on je obnavljao pamćenje, obnavljao je korijene, on je nekako ljude vraćao sebi. Crnu Goru je vratio samoj sebi. Njegovo arhipastirsko djelo je išlo u raznim pravcima. Dakle, ne samo obnavljanje hramova, već i obnova Bogoslovije, pokretanje radija, časopisa, izdavačke djelatnosti, pokretanje dijaloga, tribina… Sve to je veoma brzo dalo veliki rezultat.” poručio je Mitropolit Joanikije.

“Ređali su se arhipastirski uspjesi Mitropolita Amfilohija u Crnoj Gori, ali ni njegovi neprijatelji se nijesu predavali, nego su se i oni cijelo vrijeme organizovali i sve žešće i žešće djelovali. Recimo, 2005. godine je Mitropolit uz pomoć vojske podigao malu crkvu na visokoj gori Rumiji iznad Bara i to je izazvalo takvu medijsku kampanju protiv njega, da je to bilo nešto nevjerovatno. Bio je običaj da se na to mjesto izlazi na Trojičindan, da se savršava služba prije izlaska sunca, kao na gori Sinaju, ali ima dosta muslimanskog življa okolo i zbog toga su optužili Mitropolita Amfilohija da izaziva međuvjersku i međunacionalnu mržnju. Ta kampanja protiv njega je trajala nekoliko nedelja i stvarana je atmosfera linča. Cijelo vrijeme njegove arhipastirske službe, za njegovih trideset godina djelovanja u Crnoj Gori se protiv njega vodio nekada tihi, a nekada otvoreni rat. Protiv Mitropolita, a time i protiv Crkve!

Moramo se upitati kako je taj čovjek mogao da izdrži i kako je mogao da održi taj optimizam i tu stvaralačku energiju cijelo vrijeme. Važno je bilo što je on bio obrazovan, energičan, hrabar, rečit, ali ja mislim da tajna nije u tome. On je bio veoma molitven čovjek, asketa koji je skoro svakodnevno služio Svetu liturgiju. On je Svetu liturgiju držao kao glavnu obavezu u svom pastirskom služenju – da narod privede Hristu, Svetim tajnama Hristovim, da ga nahrani Nebeskim hljebom. Dakle, to se slagalo sa njegovom teologijom. Tako je i govorio: da se privođenjem Crkvi, na bogosluženja, sazdava i izgrađuje živa Crkva Božija. On je tu svoju pastirsku energiju ponajviše crpio iz bogosluženja. Međutim, bio je i čovjek duboke, tihe, lične molitve. Upravo kada su bili najveći problemi, kao to oko Rumije što smo pomenuli, a bilo ih je mnogo i ne možemo ih nikako prebrojati, on je znao da se po jedan ili dva dana povuče od svega radi molitve, da pusti sve one koji pričaju protiv njega, koji ga psuju i blate, neka pričaju koliko god hoće. On se povuče od svega toga i moli se Bogu i za sebe i za te svoje zabludjele ovce. Od svojih velikih trudova, on se nikada nije povlačio na odmor, kao drugi ljudi kad koriste godišnji odmor, on se uvijek odmarao kroz molitvu. Isto je važno napomenuti da skoro nikada nije odgovarao na razne medijske klevete protiv sebe. Za sve nas je bilo jako korisno to njegovo povremeno povlačenje, po jedan ili dva dana, ponekad i malo više, radi molitve, da bi se duhovno obnovio. On se vraćao potpuno duhovno obnovljen, možemo reći podmlađen, radostan, spreman da se žrtvuje za svoju Crkvu i svoj narod do kraja. Tako je sticao povjerenje i kod svojih najbližih saradnika, posebno kod sveštenika i monaha.

Imali smo pred sobom stub Crkve, apostola Hristovog, neustrašivog, i zahvaljujući toj njegovoj vjeri i molitvenosti, možemo reći nepobjedivog. Vidjeli smo preko njega šta znače riječi apostola Pavla koji govori: „Sve mogu u Hristu Isusu koji mi moć daje!“ Ali, on, kao takav harizmatičan čovjek, kao takav arhijerej, nije privodio ni svoje saradnike, ni svoju pastvu sebi, nego Hristu. Kod njega nije bilo klišea, nekih formi niti bilo čega sličnog u njegovom duhovništvu. On je imao mnogo duhovne djece, ali sva njegova duhovna djeca su različita i opet može biti da ima nešto što ih sve zajedno karakteriše. Bilo je interesantno i kako on može nositi toliko opterećenje na sebi, od mnogo duhovne djece, mnogo naroda i mnogo ljudskih patnji koje je sve primao na sebe. On je mogao nositi najrazličitije probleme ljudi, bolesti, patnje, siromaštva, nesreće, grijehe, i sa svima je sastradavao. Onim slabijima, koji imaju više problema, posvećivao je više pažnje, a malo jače je gurao da sami nose svoje breme koliko mogu. A kada bude problema, on je tu da im pomogne i da ih ohrabri. Dakle, on je prosto gurao ljude u slobodu, da koriste svoje darove, da služe Crkvi, da služe Gospodu svim srcem, da cijelo svoje biće prinesu na žrtvu živu i blagouhanu Gospodu, kao što je to i on činio. I naravno, on je sabrao mnogo monaha i monahinja, obnovio crnogorske manastire, ali je u njima stekao i jako dobre saradnike. On je duhovno obnovio cijelu Crnu Goru, objedinio je, iako je bilo stalno nekih grupa koje su pravile probleme, posebno u crnogorskim vlastima.” kaže Mitropoli Joanikije.

“Pred kraj svoga života, i time ću da završim, on je doživio poslednje veliko i strašno iskušenje od strane crnogorskih vlasti.

Crnogorska vlast je svaku svoju krizu rešavala tako što je zavađala narod, da bi na takav način lakše opstajala. A jedino ko je mogao da objedinjuje podijeljeni narod je Crkva na čelu sa Mitropolitom Amfilohijem. Na kraju je vlast označila Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao neprijatelja države kog treba zbrisati sa lica zemlje. Prosto, taj komunistički refleks je proradio kod nove vlasti u Crnoj Gori i na izvjestan način, iako je mirno vrijeme, počelo je gonjenje Crkve. Prestao je skoro svaki iskreni dijalog između vlasti i Crkve i počelo je gonjenje. Vlast je, pod pritiskom upravo još uvijek predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, donijela zakon da se sva crkvena imovina oduzme i prepiše na državu. Istovremeno je govorila o formiranju crnogorske autokefalne pravoslavne crkve. Cilj je bio da se oduzmu svetinje, i da se Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i drugim eparhijama u Crnoj Gori, onemogući rad.

Naravno, vidjela se namjera prvo da se oduzmu crkve, a onda poslije da se one koriste u turističke svrhe i da Mitropolija ne može više te hramove da koristi onako kako to Crkva propisuje. Ideja je bila da se ti hramovi daju toj crkvi koju bi formirala vlast i da se promijeni identitet naroda, da se izbriše njegovo pamćenje. I pošto je bio donesen takav zakon, mi nismo imali kud drugo nego da izađemo na ulicu, što je bilo veoma opasno. Vlast je to mogla da upotrijebi protiv nas, pod izgovorom da smo remetilački faktor, da ugrožavamo stabilnost države, da izazivamo nemire, da ne poštujemo zakone…

Ali imali smo na čelu naroda mudroga i svetoga čoveka – Mitropolita Amfilohija. On je sabranom narodu govorio: „Hajde prvo da se pomolimo Bogu”. A onda smo počeli litije, u manjem obimu, oko naših hramova, koje su se pretvorile u jednu veliku svenarodnu litiju koja je zahvatila sve gradove sa većinski pravoslavnim stanovništvom u Crnoj Gori. Mi smo prihvatili da izađemo na Golgotu Hristovu, imali smo za primjer Mitropolita Amfilohija koji se uvijek saraspinjao sa Hristom. Njemu je to bilo potpuno prirodno. I zahvaljujući njemu koji nas je poveo u taj veliki krsni vhod, doživjeli smo svenarodne svečanosti i doživjeli da se narod na litijama, krsnim vhodovima, izmirio. Da je prevazišao sve svoje podjele koje su postojale. Tu su bili ljudi iz različitih stranaka i ideologija, a ono što im je bilo svima zajedničko je ipak ta odanost našim svetinjama. Vidjeli su opravdanost tog našeg otpora prema vlasti.

U tom jedinstvu narod je osjetio veliku snagu i veliku duhovnu obnovu, prosto su se ljudi preporodili. Mitropolit Amfilohije, kakvog ga je Bog dao, vodio je narod odlučno i hrabro. I u najneizvjesnijim momentima on je hrabrio narod s krstom u ruci da se ide do Hristove pobjede. Sve je to rezultiralo na sljedećim izborima pobjedom nad bivšim crnogorskim režimom.” poručio je u besjedi Mitropolit Joanikije.

“Mitropolit Amfilohije se nedugo poslije toga razbolio. I tada se veoma hrabro držao. Govorio je: „Hvala Bogu što sam dobio ovu bolest, imam priliku da sastradavam sa milionima ljudi koji su zahvaćeni ovom epidemijom”. On je poslednji put okupio svoj narod, nadam se ne poslednji, ali na ovoj zemlji da, na svojoj sahrani. Na nju je, uprkos epidemiji, došao silni narod, koji niko nije mogao da spriječi da se još jednom objedini oko njegovoga kivota.

Nikada ga nismo vidjeli umornoga do njegove blažene končine, on se borio do kraja. Imao je neki mladalački polet do kraja svoga života i na neki način ostao dijete do kraja svoga života. Prosto je odletio u naručje Božije kao orao. Naravno, i dalje sa neba nadgleda i blagosilja svoju Crnu Goru i narod.

Njegov glas: Do Hristove pobjede, hrabri nas i danas.” poručio je Mitropolit Joanikije.