Urednik knjige, Jagoš Đuretić iz izdavačke kuće „Albartos plus“ za Sputnjik otkriva koje su se važne poruke, ali i težnje i planovi kineskog predsednika našli u ovoj knjizi.
„Reč je o knjizi koja je vrlo izazovna za ovo vreme. U njoj autor iznosi jednu veoma originalnu koncepciju, i to je važno istaći budući da je reč o čoveku koji je predsednik jedne velike zemlje i svetske sile. U očima svih politički mislećih ljudi Kina je viđena kao zemlja koja će u jednom trenutku zameniti Ameriku na vodećem mestu. Doduše, Kina još nema taj hegemoni potencijal, još je potrebno da se unapređuje ekonomski, i posebno – kao i svaka druga svetska sila – vojno“, kaže Đuretić.
Šta je Si Đinping napisao i izgovorio
To što je reč o knjizi čiji sadržaj predstavljaju izgovoreni i napisani tekstovi prema njegovom mišljenju samo joj daje na uverljivosti.
„Uverljivo je tim pre kad se uzme u obzir šta zapravo Si Đinping zastupa. Već u samom naslovu sadržano je ono što kineski predsednik zastupa: on poziva sve velike i male zemlje ovoga sveta da se pridruže zajedničkoj izgradnji budućnosti, ali tako da u stvarnom smislu ta budućnost bude zajednička. On smatra da bi u toj budućnosti svaki narod pojedinačno morao da sačuva svoj identitet, jer je svaki od njih – bitan, ali ne bitan po meri svoje političke i vojne moći.“
Knjiga Si Đingpinga „Izgradnja zajedničke budućnosti čovečanstva“
© Sputnik / Dejana Vuković
I tu je ključna razlika između takvog uverenja i onoga što imamo danas, a što zagovara zapadni liberalni svet, smatra Đuretić.
„Mi danas svedočimo kako male zemlje nejednakost moraju da doživljavaju kao normalnu stvar, i kao se od te nejednakosti brane takoreći moleći vodeće zemlje, najviše Ameriku, za razumevanje i svoje međunarodno pravo.“
Srbija je, prema rečima Jagoša Đuretića, najočigledniji primer tog koncepta i takve prakse.
„Mi smo zemlja koju je bombardovalo svih 19 zemalja odjednom, u svemu tome bombardovali su i oteto Kosovo i sad traže da ga priznamo kao nezavisnu državu, mimo prakse tih istih zemalja. Sve one, ili bar dobar deo njih, imaju velike manjine u svom sastavu koje nemaju pravo na otcepljenje, iako bi se one rado otcepile. Srbija na to nema pravo, a uopšte nije jasno zašto nemamo jednako pravo kao tih pet evropskih zemalja, na primer.“
Jedna od glavnih poruka knjige kineskog predsednika je da je mir preduslov svakog prosperiteta i da je za Kinu važno očuvanje sopstvene kulture, jezika, pisma, običaja… Taj koncept koji je gotovo direktno konfrontiran onome što danas živimo i što nam se nameće kao jedina istina, pozdraviće svako, uveren je Jagoš Đuretić.
„Siguran da će tu koncepciju pozdraviti čak i oni kojima u vlastitoj praksi do takve koncepcije nije stalo. To je u stvari to licemerje savremenog sveta, licemerje savremenih međunarodnih odnosa. Ono što zastupa kineski predsednik, sudeći po ovim tekstovima, bitno je drugačije od ovoga što imamo sad.“
Knjiga o rezultatima
Na pitanje, da li se do kraja može verovati rečima jednog političara, Đuretić odgovara da je već dosadašnja praksa pokazala da u njih nema razloga da sumnjamo i dodaje:
„Iako se Kina u mnogim ekonomijama sveta pojavljuje kao kreditor raznih razvojnih projekata, nije zabeleženo da je ikada ijedna zemlja zbog toga bila politički ucenjena. To je živa praksa. A da li će neko posle Si Đinpinga biti drukčiji – to je drugo pitanje. Međutim, ono što smatram veoma važnim jeste činjenica da se Si Đinpingova praksa oslanja na tradicionalni stil kineskog ponašanja u kome je, a naročito u njegovom razmišljanju neposredno prisutna konfucijanska miroljubiva tradicija. Podsetimo da Kina nikada u svojoj praksi nije bila porobljivačka država, ona nema tu vrstu imperijalne tradicije, naprotiv. Ona se u 13, 14. veku, kad je bila jedna od vodećih zemalja najedanput zatvorila samo zato da ne bi podlegla tuđem uticaju i postala drukčija, zatvorila se da je ne bi „pokvarili“. I to je bilo kobno za nju: umesto da utiče na druge, zatvorila se i postepeno zaostajala dok se spoljni svet u međusobnim odnosima razvijao i prestigao je. Tako je izgubila sve primate u tim vekovima. A onda se, posle drugog svetskog rata, uspravila. I pokazala razvoj koji je prosto neverovatan, sa podacima kojima se teško veruje dok se neposredno ne uverite da je tako. Si Đinping je kao svoj prvi zadatak postavio borbu protiv siromaštva i mi smo objavili knjigu o njegovim rezultatima u toj borbi koji su jednostavno impresivni.“
Đuretić ističe još jednom glavni preduslov za građenje budućnosti prema konceptu kineskog predsednika: miroljubivi razvoj:
„Važno je da se svi narodi okrenu razvoju pod podjednakim uslovima i da budućnost grade zajednički. A kad budućnost bude zajednička, veruje Si Đinping, ona će biti i poštovana. To je kvalitet tih budućih odnosa u kojima treba da se sačuva identitet svakog naroda. To je velika stvar. U savremenom svetu uviđamo da nestaju mnogi jezici, mnoge kulture malih naroda, a to je ogromno siromašenje, najveće moguće koje čovečanstvu može da se dogodi. Tim siromašenjem mi postajemo pripadnici jedne jedine kulture. U takvom stanju čovek umire od dosade, kao što sada u ovom političkom i ekonomskom liberalizmu duhovno umire. Mi u stvari živimo u vreme propadanja čovekove duhovnosti, njegovog uma. Danas je vrlo malo državnika sa umnim razumevanjem svojih zadataka. A da je više onih koji su takvi ne bi Si Đinping bio toliko usamljen.“