Kusturičin test prenosimo u celosti:
Umro je Ratko Lalić, veliki slikar koji je uspio da nam na svojim platnima prinese miris pejzaža izgubljenog zavičaja. Nije bilo slikara koji je gotovo religiozno izdvajao prirodne fragmente sa obala rijeke Bosne i brižljivo islikavao svaku orošenu travku, a plastove sijena pretvarao u realistične prizore naše prolaznosti.
U njegovom ateljeu, nedaleko od Visokog, u Dolipolju, uz rijeku Bosnu i preko puta Kule Banjer, gdje je bila naša kuća – sravnjena sa zemljom u ratu, drugovali smo pijući njegovu šljivovicu omamljeni terpentinom i slikama plastova sijena, korova, smrznute zemlje, a nakon toga odlazili u visočki Partizan, birtiju gdje se točilo češko pivo.
Svaka travka na uljanim platnima velikog slikara nosila je svježinu vegetacije koja je vijugala uz riječni tok. Malo je šta na toj obali Ratku promaklo, a sve što je izdvojio iz toka Bosne, pretvarao je u snažan doživljaj.
Kasnije, kada sam iselio iz visočkog kraja, pa mijenjao mjesta boravka živeći u Americi i Francuskoj, uvijek je na zidu stanova i kuća gdje je boravila moja porodica bila okačena jedna ili dvije Ratkove slike.
Na kraju putešestvija, na Mećavniku, otvorili smo galeriju u kojoj i sada stoje brojne Ratkove slike. Osjećanja koja su budila platna bila su duboka i bolna i svaki put, dok je trajao pečalbarski život, kada bih bacio pogled na njegove slike, kao da su neke nevidljive šake bacile pred mene zemlju čiji sam miris prepoznao, i svaka kap rose sa trave padala je na moje lice i klizila niz kožu, kao što suza traži kraticu da isčezne.
Poslije Ratkove smrti, jasno mi je da nije slučajno prva kuća koja je nastala na Mećavniku ponela ime Ratka Lalića. U toj dinarskoj kući raspoređene su Ratkove slike koje uvijek stvaraju snažna osjećanja, baš kao i ona iz vremena pečalbe koja mogu biti probuđena samo pejzažima izgubljenog zavičaja.
Sada kada se Ratko preselio da slika nebeske pejzaže, ipak će zavijek ostati tu, negdje oko nas i svojih slika.