„Đoković je verovatno Milvol u svetu tenisa i pristaje mu moto – „ne voli nas niko, ali nas ne zanima“. Mnogi ga, zapravo, mrze, neki zbog njegovog stava prema vakcinaciji protiv virusa korona, a navijači Federera i Nadala zbog toga što je razbio njihovu dominaciju i borbu za status najboljeg ikada. Postoji osećanje da, iako ih je prevazišao u svim rekordima, njegove pobede nisu dovoljno cenjene. Sećamo se da je Dejvid Foster Valas pisao o „religijskom osećanju“ kada Federer igra“, navodi autorka.
Uprkos svemu, dodaje, postoji nešto atraktivno u vezi sa Đokovićem.
„Taj nagoveštaj nestašluka u njegovim očima, ta neumoljiva strast za igrom. Istini za volju, on ne ispoljava uvek pravi oblik, na primer, razbijajući reket u momentu kada je finale odlazilo iz njegovih ruku. Ipak, on će aplaudirati protivniku kada izvede udarac od koga zastaje dah i nikada neće slaviti njegove greške“.
Osvrnula se i na dešavanja posle finala Vimbldona.
„Pronašla sam sebe dirnutom njegovim očiglednim divljenjem prema Alkarasu i šarmantnim priznanjem da je nadigran. Đoković se čini kao najveći čovek od velike trojke i nikada nije izgledao kao proizvod za marketing. On mnogo brine o svom sportu i za dobro i za loše“.
Ona je nastavila u sličnom ritmu.
„Najbolje od svega je da se on često šali na svoj račun i ulazi u ulogu neželjenog. Kada ne navijaju za njega – on bolje igra... Svi žudimo za lošim momcima, a tako su tenisu neophodni Đoković i njegov duh“, istakla je Grantova.