“Živopisno iskustvo koje može proizaći iz disfunkcionalnog mozga tokom procesa umiranja je neuronaučni paradoks. Otkrili smo potencijalne neuropotpise naše svesti”, kaže autor studije, neurolog Džimo Bordžigen sa Univerziteta u Mičigenu.
U studiji su korišćeni podaci četiri pacijenta koji su umrli u bolnici dok su im lekari pratili rad mozga na EEG snimcima. Sva četiri pacijenta bila su u komi i nisu reagovali pa se smatralo da im medicinska pomoć nije potrebna. Uz dopuštenje njihovih obitelji, aparati za održavanje života su isključeni, nakon čega su oni pretrpeli srčani zastoj i umrli.
Stručnjaci su retrospektivno analizirali podatke o moždanoj aktivnosti u trenucima nakon isključenja aparata do trenutka smrti. Nakon isključenja aparata, dva pacijenta pokazala su povećanje broja otkucaja srca s pojačanom aktivnošću gama-talasa koji se smatraju najbržom moždanom aktivnošću i povezuju sa svešću.
“Moglo bi se reći da su pacijenti probuđeni iznutra, dodaje neurolog.
Subjektivno iskustvo
Aktivnost je otkrivena u tzv. vrućoj zoni, području u zadnjem delu mozga povezanog sa svesnom moždanom aktivnošću. U drugim studijama mozga to područje dovedeno je u vezu sa sanjanjem, vizualnim halucinacijama kod epilepsije i promenjenim stanjima svesti.
Inače, druga dva pacijenta nisu pokazala isti porast broja otkucaja srca ili aktivnosti mozga.
Naučnici tvrde da je nemoguće tačno znati čemu bi moždana aktivnost mogla odgovarati kao subjektivnom iskustvu, prenosi portal Dnevno.
“Možda aktivira unutrašnju skrivenu svest, tj. izvlači sećanja iz prošlosti. Mogao bi to biti mehanizam za preživljavanje mozga, to još uvek ne znamo”, zaključuje Bordžigen.