Već godinama razgovaram sa njim u snu. Prvi put se pojavio kada sam kupio tri stana i kuću na moru.
„Sine niko ti nije bio lupež, ekser niko u tvojoj porodici nije ukrao a ti stotine kvadrata pokrao nesoju…“
„Đede, vi ste živjeli u vrijeme kada su te trice i kučine, poštenje i moral bili mjera, danas je mjera uspjeh…“
„Sine, uspjeh je srećna porodica, zdrava čeljad, čist obraz. Ne zgradetine i kola“.
„Đede, to su neke stare vrijednosti. Danas treba preživjeti u ovoj džungli i ne ostati glup. Success, đede, Efficiency, đede“.
„Sine, to je zlo sine. Crnogorci nikada nijesu za krpama i mašinama trčali. To je prolazno, ostaje obraz“.
I tako iz noći u noć. Sve se pojačalo kada smo ušli u NATO i priznali Kosovo. I evo ga opet:
„Sine, nikada niko nije radio za okupatora, ne u familiji nego u selu, ginuli smo da ne damo na obraz, a ti bez muke priznaješ Kosovo. Ka da si Turčin…“
„Đede, to je bilo nekada, danas treba da opstanemo u ovom svijetu, da ne postradamo…“
„Sine, to su svi saradnici okupatora vazda govorili i bili strijeljani kada su se ratovi završavali“.
„Đede, danas nas štiti NATO…“
„Sine, kako može okupator i njegova sila da te štiti nesoju. Vi ste gori od Sekule Drljevića. Mozak vam se pomutio, pa slavite Tita i Sekulu zajedno. Nikada takvoga nesoja među Crnogorcima bilo nije“.
„Đede, moramo da se oslobodimo velikosrpskog ugnjetavanja i da budemo svoji na svome“.
„Sine, jado jadni, ti ni u tvom stanu nijesi svoj na svome, ne znaš đe ti je žena. šta ti sin radi, a od brata Srbina se braniš da te okupator štiti. Jer ti razumiješ da bi vas svaki crnogorski vladar strijeljao, ali svaki i knez i kralj i komunista“.
Đed je noćima bio sve naporniji ali me nije boljela glava dok spavam. Glava je počela da me boli kada su krenule litije.
„Sine, izlazi otale, neće nam se obraz oprati ni za sto godina. Ne na našu crkvu sine!“
„Đede, to je srpska crkva koja nas vraća u mračnu prošlost…“
„Sine, vladike su vladale našom zemljom, očuvale sjećanje, gusle održale. Druge crkve nije bilo. Ne slušaj ove jadove nepismenije od mene nepismenog“.
„Đede, to je prošlost a i sam znaš kako sam prošao u Beogradu, nijesu me prihvatili jer sam Crnogorac“.
„Sine, ne tandaraj, kako je ostao Božo, Mitar, Vaso, Jovo, a ti nijesi. Pričao mi je Nikola da nijesi dolazio na posao , bio bahat, ništa nijesi htio da učiš…“
„Đede, jesam li ti rekao da sam kupio stan u Beogradu?“
„Sine, nijesi kupio nego si pokrao, pa za kradeno kupio. Gubalo te kradeno“.
„Đede, stvarno ne razumiješ novi svijet“.
„Ne sine no ti ne razumiješ šta je Crnogorac. Brat ti je Švabo, a neprijatelj Rus, udaraš na svoju crkvu a ni u šta ne vjeruješ. Gori si od komunista“.
„Đede, ovo su nova vremena, sve se mijenja, mora se prilagoditi…“
„Sine, to su govorili komunisti, pa ubijali braću rođenu, sve im se na rodu vratilo. Evo vas je i Crkva izopštila, šta ćeš sutra sine rođeni“.
„Đede, ne brini se, sve je na mjestu. Dobro je“.
„Sine, kako je na mjestu kada evo i vaš vođa gubi vlast, čeka te Spuž, a onda nesjećanje i sramota tvojih nasljednika…“
Nijesam mogao da izdržim više, morao sam da potražim pomoć psihijatra. Ovaj me saslušao i rekao mi da nije moguće da đed sa mnom razgovara.
„To je vaša nečista savjest prijatelju. To je dobro, da još imate savjesti za kajanje za sve grijehe posljednjih godina. Shvatili ste koliko ste griješni“.
„Pa šta da radim doktore?“
„Idite u crkvu i pokajte se“.
„Kako kada su me izopštili kao i sve poslanike iz crkve?“
„Bog prašta pokajnicima. Narod ne prašta. Tako je svijet ustrojen. Primiće vas crkva, idite u sledeći ponedjeljak. To je pravi dan da se ispovedite…“