Devojački institut na Cetinju: Priča o jednoj Ruskinji i školi u koju su dolazili i iz Austrougarske

Na Cetinju je otvoreno i prvo obdanište u Crnoj Gori: “Đetski sad” osnovan je upravo na inicijativu Sofije Mertvago. Za svoju ideju Sofija Petrovna je uspjela da pridobije knjeginju Milicu, udatu za Petra Nikolajeviča Romanova, koja je svoj uticaj na carskom dvoru iskoristila da u otadžbinu pošalje sve što je bilo potrebno za prvo pravo dječje zabavište.

U “Đetski sad” knjeginje Milice, odnosno, prvu “malu školu”, kako su Cetinjani zvali vrtić, od 179 prijavljenih djevojčica i dječaka primljeno je devedesetoro. Briga o najmlađima ubrzo je regulisana i Zakonom o narodnim školama.

Snažan podsticaj napretku školstva u Crnoj Gori obezbijedio je svojom posvećenošću knjaz Nikola Prvi, pa već 1871/72. godine, u Crnoj Gori je bilo 36 škola, koje je pohađalo 2000 učenika, od kojih 108 učenica. Temelje uključivanju žena u organizirane obrazovne institucije u Crnoj Gori uspostavlja knjaz Nikola, inicirajući otvaranje „Djevojačkog Instututa Njezinoga Imperatorskoga Veličanstva Marije Aleksandrovne“, a pod neposrednim starateljstvom knjaginje crnogorske Milene.

Poseban doprinos napretku kulture ženskog školovanja i obrazovanja u Crnoj Gori, a posledično i trajnom mijenjanju socio-kulturološkog milje u ovoj sredini dala je poslednja upraviteljica ovog Zavoda, „načalnica“ Sofija Mertvago.

Prvi pomen školovanja ženske djece u ovoj sredini nalazimo 1867. godine, kada je u tek osnovanoj ustanovi učitelj počeo raditi na opismenjavanju do 12 djevojčica.

Već školske 1870/71. godine 23 učenice su pohađale osnovnu školu, a dvije godine kasnije bilo ih je 39. Prva učiteljica, Jelena Vicković, Kotoranka, besplatno je opismenjavala djevojčice i učila ih ručnom

radu. Uskoro su u cetinjskoj opštini odlučili da otvore prvu žensku školu, „pokraj muške“, gdje je od 1874. godine, radila pomenuta učiteljica Vicković, u početku sa djecom iz siromašnijih porodica, a kasnije su se pridružile djevojčice viših činovnika i „crnogorskijeh glavara“. Po pravilima donijetim 1870. godine, siromašnijim roditeljima je prepuštena odluka uključivanja djevojčica u osnovnu školu.

Zakon o opštoj školskoj dužnosti u Knjaževini Crnoj Gori (1879) objavio je obavezu pohađanja opšte nastave besplatno, za djecu od sedme do dvanaeste godine. Roditelji su mogli upisati žensku djecu i u mušku školu, pod uslovom da tu ostanu do navršene desete godine. U prvoj ženskoj državnoj školi (1874/75) upisano je 97 djece, a pomoć su dobijali od petrogradske humanitarne organizacije „Blagotvorno opštestvo“.

Procenat ženskih osnovnih škola u odnosu na muške je konstantno bio znatno manji. Krajem 1869. godine osnovan je „Djevojački Insitut Carice Marije Aleksandrovne“, na Cetinju, po uzoru na slične zavode u Rusiji, Bugarskoj i drugim krajevima, a smješten je u Njegoševoj Biljardi, pod stalnim nadzorom crnogorske knjaginje Milene. U Instutut su upisane učenice stare između 9 i 12 godina, a školovanje je trajalo četiri godine, to jest. dva razreda po dvije godine. Već 1884/85. Godine novi nastavni plan je struktuiran u 6 školskih godina. Unapređenjem nastavnog plana, po ugledu na slične južnoslavenske zavode pet godina kasnije povećan je broj predmeta i produženo školovanje za još jednu godinu. Konačno, 1901. godine prva ženska škola dobija svoje puno obličje, sa temeljno uređenim, detaljno struktuiranim planom i programom, u osmogodišnjem trajanju. Prve polaznice Instituta su bile uglavnom ćerke imućnijih roditelja i

crnogorskih glavara. Još 1871/72. godine, u konkursu objavljenom u ondašnjem listu „Crnogorac“, apostrofira se i mogućnost upisa inozemnih djevojčica, koje bi plaćale školarinu „u iznosu od svega 100 talijera“, pa je 1873/74. bilo 9 novih polaznica, od kojih je 6 bilo iz Boke i Dalmacije (tada su bile pod Austro-Ugarskom monarhijom).

Prva „načalnica“ Instituta, imenovana od strane ruske carice, bila je Nadežda Pacević, koja je tu ostala do 1881. godine. Potom je upravljanje Ženskim institutom, kako su ga još zvali, obavljala Natalija Lavovna Mesaroš. Ruska carica Marija Aleksandrovna carskim dekretom 1888. godine imenovala je na tu dužnost Sofiju Mertvago.

Upraviteljica je sa svojim pedagoškim personalom usaglasila plan i program škole, imajući u vidu komparativne modele, iskustva i potrebe crnogorske obrazovne prakse, kao i raspoloživa nastavna sredstva. Nastavni kadar je proširen, uključeni su I stručnjaci iz inostranstva, a ispitima institutki su prisustvovale knjaginje Jelena i Ana, nekad i knjaževski par, knjaz Nikola i knjaginja Milena, mitroplit i predstavnici diplomatskih misija na Cetinju.

Učenice su napredovale zahvaljujući izuzetnom zalaganju upraviteljice Mertvago i tamošnjeg, brižljivo biranog nastavnog kadra. U školskoj 1891/92, u Institutu je bilo 35 učenica, od kojih 15 iz Boke Kotorske, Dalmacije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine, jedna iz Srbije, jedna iz Turske. Nastavni kadar je činilo sedam nastavnika i nastavnica,od kojih su bile dvije Ruskinje i jedna Francuskinja.

Upraviteljica Mertvago je u Institutu formirala kabinete i solidno opremljene zbirke: fizički kabinet, hemijski laboratorijum, mineralošku kolekciju, obezbijedila nastavna sredstva za crtanje i kaligrafiju, nekoliko fortepijana, koncertni klavir, fiskulturnu dvoranu. O svekolikom radu u Institutu „Strovna“, kako su je zvale Institutke, obavještavala je redovno javnost kroz ondašnju dnevnu štampu.

Upravnica je s naročitim pažnjom apostrofirala nastavu maternjeg i stranih jezika. Pored uobičajenih predmetnih cjelina iz nauka, jezika, umjetnosti, didaktičko-metodičkih oblasti, „rukođelja“ i „gazdinstva“, posebno su istaknuti sadržaji iz domena „vladanja, marljivosti, urednosti i načina držanja“. U svjedočanstvima Institutki na prvom mjestu je istaknuta ocjena iz vladanja, a potom općeg uspjeha. Do 1900. godine u ovoj ustanovi diplomiralo je 140 vaspitanica, od kojih 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 6 iz Bosne, 3 iz Hrvatske i Albanije, po jedna iz Slovenije, Slavonije i Bugarske. Svršene Institutke su bile prve školovane žene u Crnoj Gori. Do 1910. godine Instutut je pohađalo 410 učenica, od kojih je 205 bilo crnogorskih polaznica, a ostale su bile iz drugih južnoslavenskih krajeva.

Iako je uspjeh Instituta bio izuzetan i neupitan, 1913. godine, nakon 42 godine postojanja i ova prestižna južnoslavenska ženska obrazovna institucija se, odlukom Ruskog poslanstva i carske vlasti u Petrogradu, neopozivo zatvara. Nakon prestanka rada ove značajne ženske škole u Crnoj Gori kompletna arhivska građa o prosvjetno-naučnoj i ukupnoj djelatnosti Djevojačkog Instituta se seli u Sankt-Peterburg. Konačno, predstojeći ratni događaji obustavili su dalji razvoj školstva i obrazovnog „zamaha“ u ondašnjoj crnogorskoj sredini. Kraljevina Crna Gora 1914. dočekuje sa 136 osnovnih škola, koje je pohađalo oko 12.000 učenika.