Pošto je broj Srba pao na ispod 30 odsto u Vukovaru, više u tom gradu ne mogu ni da traže dvojezične table na institucijama. Dok je zakonom ćirilica bila u obaveznoj upotrebi, skidana je čekićima i kamenjem. Sada, čekići neće biti više potrebni – ukida se dvojezičnost u Vukovaru.
Pravo dvojezičnosti koje je zagarantovano Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma odnosi se na službenu upotrebu u javnoj komunikaciji, ali, na svu sreću, ne obuhvata upotrebu u školama, niti se odnosi na bilo koji segment obrazovanja.
Vaspitavanje dece na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu
neće biti ugroženo novonastalim promenama.
Po Zakonu o odgoju i obrazovanju, koji nema veze sa Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma na koji se promene prouzrokovane smanjenjem broja stanovnika odnose, u hrvatskom obrazovnom sistemu nastava se odvija po tri modela – A, B, C. Dok kninski đaci pohađaju nastavu po C modelu koji podrazumeva nastavu srpskog jezika i pravoslavne veronauke u okviru dopunskog časa, đaci vukovarskih škola nastavu prate po modelu A, koji podrazumeva pojačanu nacionalnu grupu predmeta. Dakle, istorija, srpski jezik, geografija i kultura (likovna, muzička), uče se po posebno prilagođenom nacionalnom programu, a nastava se odvija na maternjem srpskom i ćirilici.
Iako u vukovarskim školama vlada atmosfera aparthejda, gde srpska deca pohađaju nastavu u odvojenim smenama od hrvatske sa kojom se ne mešaju, srpskim đacima će i dalje biti odobren vid nastave koji im omogućava školovanje na maternjem jeziku.
Ipak, Milaković ističe da pojedini roditelji, iz straha, biraju da se ovog prava odreknu.
Dušan Radmanović, ekonomista u penziji iz Vukovara, smatra da je ukidanje dvojezičnosti Srbima zakonom dozvoljeno, ali ne i nužno. On napominje da je isto pravo u određenim krajevima Hrvatske zagarantovano Italijanima, iako su oni daleko ispod jedne trećine potrebne za njegovo implementiranje.
U Vukovaru je u pitanju politika, odnosno, simbolika jer ovde se radi o poštovanju ljudskih prava. Ako je jedan narod proglašen kao manjinski u državi gde je bio konstitutivni, onda treba da se poštuju i primenjuju manjinska prava i jedno od tih prava je upravo pravo na pismo i jezik.
Slično misli i Milaković, koji pravo dvojezičnosti Srba u Vukovaru smatra, posmatrano kroz istorijsku perspektivu, neotuđivim.
Da smo mi neka normalna sredina, to pravo se ne bi moralo ni ukidati, moglo bi se smatrati i stečenim jer bez obzira na to što je došlo do pada broja stanovnika, taj pad nije tako „značajan“ jer se radi o promeni od svega nekoliko stotina ljudi.
Nedavno sprovedeni
popis u Hrvatskoj pokazao je da se broj preostalih tamošnjih Srba sve više približava broju koji je nekadašnji hrvatski predsednik
Franjo Tuđman propisao kao neophodan za trajno rešavanje „srpskog pitanja“ u Hrvatskoj. Tuđman koji je, po presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju
učestvovao u „udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina“, govorio je kako će srpsko pitanje u Hrvatskoj biti rešeno za sva vremena kada njihov broj spadne ispod tri procenta u ukupnoj populaciji. Srba je u danas u Hrvatskoj 3,2 odsto.
Brojka od tri procenta bitna je pre svega iz razloga što se odnosi na prava manjina u koja se, između ostalih, ubraja i pravo korišćenja maternjeg jezika i pisma za građane Republike Hrvatske koji su druge nacionalnosti.
Upravo zbog ovoga, vukovarski Srbi, koji su vekovima naseljavali oblast Vukovarsko-sremske županije, izgubili su pravo dvojezičnosti koje su uživali čak i u vremenu austrijskih careva.
Izgubili su definitivno ono što nisu ni imali.