„Memorandum“ hrvatskih akademika: Potres za region u slavu mržnje – opasan diktat i ucena
Dokument Hrvatske akademije znanosti politički je pamflet, a ne akt naučne institucije. To je, samo po sebi, za žaljenje jer negiranje zločina je zločin sam po sebi. Danas je to, možda, i moda vremena koja iznova nastoji da rehabilituje nacizam i fašizam i na nov način dizajnira prošlost.
SputnikOvako akademik Ljubodrag Dimić komentariše za Sputnjik smernice koje je HAZU uputila hrvatskim političarima kako bi, u okolnostima ulaska zemalja regiona u EU, „štitili hrvatske nacionalne interese“.
Napisani pamflet, tvrdi Dimić, samo diskredituje tu "naučnu instituciju" i pokazuje da ona nije u službi istine, znanja, nauke, već, kako smatra, nacionalističke politike i podjednako isključive propagande koja podstiče mržnju i šteti hrvatskom narodu.
Politički diktat i ucena
Dokument koji je u formi uputstva HAZU uputila hrvatskim političarima tiče se promene "pogrešno utvrđenih granica" hrvatske države; potrebe da bude definisan "hrvatski etnički prostor"; vraćena imovina "svih prognanih"; adekvatno regulisan položaj SPC i sprečeno njeno "političko delovanje"; vraćena arhivska građa koja govori o NDH, "križarskim putovima i logorima", "hrvatskom proleću", događajima u Vukovarskoj bolnici, "pogubljenju Hrvata"...; priznavanja "etničkog identiteta" Bunjevaca i hrvatskog jezika kao "posebnog i neodvisnog"; odricanja Srba i Srbije od "povjesnih dosega kulture s hrvatskog prostora"; priznanja srpske agresije na Hrvatsku, plaćanja ratne oštete i "moralne isprike Hrvatima".
„Reč je o političkom diktatu i uceni koja sa celovitom istinom o navedenim događajima nema mnogo zajedničkog“.
Tumačenja opterećena dogmatikom
Dokument je sročen kao tvrdnja u koju se ne sme sumnjati i čiji se sadržaj ne sme dovoditi u pitanje istraživanjima, svestranim sagledavanjem događaja, pojava i procesa koji istim tim događajima i procesima daju smisao.
Slika prošlosti koju nudi HAZU nije istorična. U pitanju su, ocenjuje Dimić, tumačenja opterećena nacionalnom dogmatikom veoma udaljenom od stvarnosti i sasvim suprotnim onome za šta se zalaže nauka.
"Objava" HAZU nije akt koji poziva na naučni dijalog s ciljem približavanja istini o temama ispunjenim kontroverznim tumačenjima. U pitanju je dokument koji, umesto tolerancije, iskazuje isključivost u stavovima, pretnju, primitivizam, mržnju. U pitanju je ucena koja ima za cilj da umesto istraživanja prošlosti i sticanja znanja o prošlosti, koje nikada nije konačno i koje institucije poput HAZU treba da stiču i podstiču, zagovara brutalnu političku reviziju prošlosti“.
Poigravanje sa zločinom
Deo tog pokušaja političke revizije prošlosti je, ukazuje naš sagovornik, i nastojanje da se sistem logora Jasenovac, prevashodno namenjenog uništavanju ljudi, predstavi kao „radna“ i ekonomska institucija.
„Poigravanje sa karakterom zločina učinjenim u Jasenovcu i njihovo svođenje na "mit", smanjivanje brojeva stradalih Srba, Jevreja i Roma, negiranje nacističkog i klerikalnog karaktera NDH formirane unutar "novog poretka" koji su simbolizovali fašistička Italije i nacistička Nemačka, istovremeno znači potiranje celokupnog istoriografskog nasleđa sabranog u prethodnim decenijama (sačuvana arhivska građa, objavljeni izvori, memoaristika, štampa i periodika, naučna istoriografija, književnost, dokumentarni film...)“.
U pitanju je nedogovorno poigravanje sa zločinom genocida koji je NDH počinila nad delom svojih građana, sa zločinom koji ne zastareva, sa zločinom učinjenim i pravdanim od hrvatskih političara "povjesnim težnjama" hrvatskog naroda.
Odnos prema „blaženom“
Zahtev upućen Srbiji, tj. srpskim istoričarima, da promene odnos prema "blaženom" Alojziju Stepincu, takođe je nenaučan, kaže Dimić.
To, objašnjava, onemogućava naučnike da više saznaju i kritički sude o ljudima koji su donosili važne odluke, bili učesnici i svedoci u prekretnim događajima, često personalizovali istorijske procese, obeležavali vreme.
„Jedna od takvih ličnosti savremene istorije, nesumnjivo je i Alojzije Stepinac, ličnost kontroverzna sama po sebi, po ulozi koju je imala u istoriji, po uticaju na fanatične pristalice, po mestu koju su joj istoričari odredili, često i po tome što je s protokom vremena, ne slučajno, postala simbol podela u politici i društvu i deo naknadnih i opasnih mitologizacija koje ljude određenog vremena i prostora, političkih i verskih ubeđenja, životnih procena i odluka, grešaka i osmišljenih poteza, ubeđenja i iluzija, pretvaraju u svoju suprotnost“.
Zadatak HAZU
Uzdizati Alojzija Stepinca na nivo sveca, kaže Dimić, znači o njemu nekritički suditi.
„Predstavljajući nadbiskupa Stepinca bezgrešnim, dodeljujući mu božanske atribute i simbole, označavati ga borcem protiv komunističke tiranije, pravoslavnog prozelitizma, okupacije i srbizacije hrvatske države, promovišući ga u zaštitnika katoličke vere, a "izostavljati" sve ono drugo što je on bio tokom predratnih i ratnih godina, znači služiti političkim potrebama i ambicijama sredine, a ne naučnoj istini i formiranju kritičke svesti, što je, uz ostalo, i zadatak naučnika i naučnih institucija poput HAZU“.
Ukidanje istorije kao nauke
Na delu su, kaže Dimić, pokušaji predstavljanja Stepinca kao zaštitnika Srba i Jevreja u godinama Drugog svetskog rata, u kojem su ti narodi, delom zahvaljujući i Crkvi na čijem se čelu Stepinac u NDH nalazio, doživeli genocid, ne služi na čast.
„Takav pristup, a za njega se očigledno zalaže HAZU, istovremeno izmešta nadbiskupa Stepinca na prostor mita i ukida istoriju kao nauku. Da li da se prisetimo i onih naučnih rezultata, stečenih na osnovu uvida u nemačke izvore, koji govore da je ideja o iseljenju Srba (1/3 sveukupnog stanovništva koje je živelo na prostoru NDH) potekla iz glave uvaženog nadbiskupa Stepinca“.
Kanonizacija nije slučajno odložena
Dimić je uveren da mišljenja treba prepustiti papi Franji, koji je saslušao stavove istoričara - naučnika, i srpskih i hrvatskih, da donese odluku o Stepincu. To što je ta "odluka" odložena na "neko vreme", kaže, nije slučajno.
„Smatramo da treba prepustiti istoričarima da istražuju mesto i ulogu sistema koncentracionog logora u genocidu počinjenog nad Srbima, Jevrejima i Romima na prostoru NDH“.
Zakoni, a ne diktati i ucene
Međudržavne komisije i nepristrasni sudovi regulisaće, smatra Dimić, pitanje granica susednih država na Balkanu, uticati na poštovanje recipročnih prava manjina, sagledati razmere satiranja, progona i pljačke učinjene u ratovima iz 90-ih, kazniti krivce po zasluzi ma kome narodu da pripadaju i ma koje države da su državljani, omogućiti povratak na ognjište, regulisati pitanje arhivske građe, pozabaviti se položajem jezika i kulturnih dobara bez svojatanja tuđe baštine, brinuti o ekologiji balkanskog prostora.
To bi, zaključuje, trebalo činiti racionalno, po zakonima, uz poštovanje znanja i naučnih standarda, a ne po diktatu, uceni, isključivosti, pristrasnosti koju je u prezentovanom dokumentu učinila HAZU poništavajući sebe.
