Perina rabona kao početni udarac u kolevci fudbala. Čast mi je da zaljuljam „Vembli“!
Sedim sa društvom i ubijamo neizdrž. Okupili se ortaci da izleče dosadu i prekrate vreme do spasonosne večeri. Po ovoj vrućini nama svane tek kad padne mrak.
Gospodin Celzijus baš nema milosti, ali ne damo se… Ada Ciganlija, tvrde klupe i drveni sto. Na sredini pomalo izanđali špil karata, koji već godinama mešamo iz ruke u ruku.
Petorica sezonskih pokeraša, u igri bez uloga. Dobitak je da prođe vreme do nedelje, kada će početi prava igra velikih majstora fudbala i to na travnatoj čoji najslavnijeg stadiona na svetu.
Pre toga, naša uvertira. Ja sečem, Peca deli…
Tri po tri, pa još malo… Svako od nas ljubomorno krije karte i mašta da već u prvoj ruci dobije iste štihove, ili bar boje. U sebi se mislim: „daj odmah sva četiri asa, pa da vidim ima li ko jači“.
U tom trenutku stiže mi poruka na Viber od Unje - mog uzora, mentora, čoveka koji ima fudbal u malom prstu. Dve slike u jednoj objavi: Stručni štab Italije stoji mirno dok se intonira himna. Roberto Manćini, Gabriele Oriali, Alberigo Evani i Đanluka Vijali - od prekjuče. A ispod, njihove mlađe glave iz igračkih dana azura, sa Paninijevih sličica iz osamdesetih i devedesetih. Legende ne odlaze, samo menjaju mesta…
Još igraju za Italiju!
(Roberto Manćini - 36 utakmica za Italiju; Gabriele Oriali - 28; Alberiko Evani - 15; Đanluka Vijali - 59 utakmica za „azure“). Manćini i Vijali su igrali zajedno na Svetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, a drugovali su i terorisali rivale u dresu Sampdorije od 84' do 92', posle je Vijali otišao u Juventus, ali to je neka druga priča...
Vraćam pogled u složene karte i vidim da i nisam neki štih. Bezobrazno blefiram i ne menjam, jer imam šta da bacim na talon… Ekipa me gleda sumnjičavo, vuku nove karte i čekaju da se otvore. Uki prvi - dva para, Sale Čarapić - triling žandara, Boki odustaje. Peca već slavi…
„Paceri, triling kraljeva i još pride - par dama u pratnji. Ful!“
Samo se ja čekam. Spuštam karte, ali ih ne otvaram. Uzimam telefon, otvaram sliku da je svi vide:
„E, pa momci, slabi ste… Četiri asa: Manćini, Evani, Oriali i Vijali.
Tajac, pa ovacije!
Moja igra je završena. Sad se mislima selim u London.
I tamo ću biti kibicer koji frenetično navija za četiri asa. I za malu „dvojku“, sjajnog Frederika Kjeze, čiji je otac Enriko komotno mogao da stane uz Manćinija, Evanija, Oriajlija i Vijalija. Zajedno pišu istoriju italijanskog reprezentativnog fudbala, nekada kao igrači, sada kao treneri. Kakvo je to fudbalsko blago - neprocenjivo! I zato, svaka čast Englezima, ali ja nastavljam da se uzdam u fudbalski poker četiri italijanska asa.
Sorry, matori za: Football coming home!
Forza, ragazzi za: Football coming to Rome!