Iako je „mijenjao“ ideologije i države, on je ne samo ostajao na vlasti, već je postajao sve jači.
U ovom tridesetogodišnjem periodu, izlaz i pomoć tražio je „pružajući“ ruku saradnje i, do tada političkim protivnicima. Kao što je 1993. pozvao predstavnike Narodne stranke i LSCG da uđu u njegovu Vladu. Istina, vidjevši njegove prave namjere, ubrzo su je i napustili.
Nakon velikog raskola u njegovom DPS-u (1997.) sklopio je politički savez sa Narodnom strankom i Socijaldemokratskom partijom za izbore 1998. A nakon izbora 2001. godine, podršku njegovoj manjinskoj Vladi, pružio je i Liberalni savez…
Nakon velikog raskola u njegovom DPS-u (1997.) sklopio je politički savez sa Narodnom strankom i Socijaldemokratskom partijom za izbore 1998. A nakon izbora 2001. godine, podršku njegovoj manjinskoj Vladi, pružio je i Liberalni savez…
I tako, bez prekida, uspijevao je da nađe saveznike.
I tako, sve u kontinuitetu, uvijek je neko prihvatao njegovu ponudu.
A za to vrijeme, i sve albanske, bošnjačke, hrvatske nacionalne partije, bili su njegove političke saveznice. I kada se činilo da mu nema „izlaza“, uspješno je nalazio spas.
Tako su, kada je SDP 2015. izašla iz većinske DPS Vlade, za opstanak njegove izvršne vlasti – glas „za“ početkom 2016. na skupštinskom zasjedanju, dala tri poslanika dotada opozicione Pozitivne Crne Gore.
I tako je g. Đukanović i uspijevao da bude vlast.
A ono što je i „zanimljivo“ je da su skoro svi politički subjekti koji su mu u nekim situacijama i priskočili u pomoć – u međuvremenu nestali sa političke scene.
Možemo se nadati da, poučene ovim i ovakvim iskustvom, kao i političkom sudbinom nekih stranaka koje su sarađivale sa Milom, i koje su nestale, Demokrate i URA neće prihvatiti poziv gospodina Đukanovića, u formiranju „zajedničkog građanskog bloka“ i da će ga odbiti, kaže za Sputnjik istoričar Dževdet Pepić.
Jer, dodaje naš sagovornik, njemu taj i takav blok treba, više da ostane i opstane na vlasti, nego što on toliko „brine“ o, kako kaže – opstanku Crne Gore!
Pročitajte i: