Ovih svetih dana, braćo i vječna sabraćo, proslavljajući Hrista Bogočovjeka, Raspetoga i Vaskrsloga, pjevamo pjesmu vjere, nade i ljubavi: „Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima vječni život darova!“ Po apostolu naroda Pavlu, „vjera je osnova svega čemu se nadamo, provjera nevidljivih stvari“. I zaista, sva istorija čovječanstva, čovjeka kao razumnog bića i sve ljudsko iskustvo i nauka potvrđuju da su postojale i postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji vjeruju u Boga i time u vječni život i vječni smisao čovjeka i svijeta i oni koji vjeruju u smrt i time u ništavilo svijeta i čovjeka, konačni besmisao svega postojećeg. Sva ljudska čežnja za Bogom i time za vječnim smislom svega postojećeg, vjera u Boga zadobila je svoju punoću i savršenstvo u ličnosti Raspetog „za Život svijeta“ i Vaskrslog iz mrtvih Hrista Bogočovjeka. On, „kroz koga je sve postalo što postoji“ (Jn. 1, 3), koji je „prvi i poslednji, početak i kraj“ – punoća svega, „svojom smrću smrt uništava“, otkriva se i daruje kao „Hljeb živi koji siđe sa neba, ako ko jede od ovoga Hljeba, živjeće vavijek“ (Jn. 6, 51). On je jedini zemnorodni koji je kao jedinorodni sin Božiji rekao za sebe: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Jn. 14, 7); „Ja sam Svjetlost svijetu, ko ide za mnom, neće hoditi po tami“ (Jn. 8, 12).
Uostalom, sve što postoji i način na koji postoji, u znaku je raspeća i umiranja, a u isto vrijeme – u znaku rađanja i vaskrsavanja. Ta tajna bića i čovjeka zadobija upravo svoju odgonetku i smisao u Raspeću i Vaskrsenju Hristovom. To Bog Otac odgovara darivanjem Sina svoga kao vječne ljubavi na svečovječansku i svekosmičku čežnju i vapaje. Već je Premudri Solomon predukazao na tu istinu riječima: „jer Bog stvori čovjeka za netruležnost i sazda ga slikom sopstvene vječnosti“ (Prem. Sol. 2,23).
Ništa manje mudri Petar II Lovćenski Tajnovidac kaže: „Krst nositi nama je suđeno“ i dodaje: „Vaskrsenja ne biva bez smrti.“ Zajednica sa Bogom, kao život vječni biva preko Hristovog Krsta i Raspeća.
Čovjeku ostaje da bira između vjere u „uništenje smrti smrću“ i vjere u smrt kao jedine konačne stvarnosti svijeta i čovjeka. Crkva Hristova već 2000 godina svjedoči ovu prvu vjeru. Borba protiv te njene vjere i svjedočenja vječnog ljudskog dostojanstva nastavlja se kroz vjekove. Oni koji su raspeli Hrista i lijevi razbojnik mu se rugaju od tada do danas. Poriču ga, kako tada, tako i danas oni koji se bogate zemaljskim dobrima a ne Bogom, zemaljskom smrtnom vlašću i čašću. Već je sam Hristos rekao apostolu Petru kad je ovaj pomislio da će on biti zemaljski car, pa ga je odvraćao od raspeća – „idi od mene, Satano! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božije, nego što je ljudsko“ (Mt. 16, 23). Grijeh kao otuđenje od Boga pod satanskim iskušenjem, kao odricanje od nošenja Krsta Hristovog vodi obogotvorenju smrti. I to je raspeće, ali onog lijevog razbojnika. U licu ta dva razbojnika odvija se ljudska sudbina: razbojnik koji huli na Raspetog Pravednika „za život svijeta“ i pokajani razbojnik koji moli da ga se sjeti u carstvu svom. To smo mi ljudi, to je čovječanstvo.
To je čovjek, to je čovječanstvo i juče, i danas, i sjutra.
Koliko je čovjek slabašno biće, pokazuje i ova pandemija, ovaj virus i panika koja je od njega uhvatila ljude i narode. Međutim, sve što se događa, događa se po Božijoj volji i po Božijem dopuštenju. Sve ima smisao, samo treba taj smisao naći i otkriti. Tako po riječima jednog mudrog hindusa, ova pandemija može biti shvaćena i kao osveta prirode zbog nasilja koje čovjek vrši nad njom, zloupotrebljavajući je svojom samoživošću. Zbog toga što čovjek upotrebljava i svoje bogodane sile i darove, kao i samu prirodu – na bogoprotivan način. Svojim nemoralom i nečovječnošću čovjek pretvara svijet u Sodomu i Gomoru koji postaju Mrtvo more – mjesto trijumfa smrti. Nama koji vjerujemo u Boga, u pobjedu života nad smrću, koji se pričešćujemo Tijela i Krvi Hristove, to jest Boga Ljubavi, evo prilike da produbimo svoju vjeru i vjernost Hristu Raspetom i Vaskrslom i da shvatimo Hristove riječi: „Koji čuva život svoj, izgubiće ga, a koji izgubi život svoj mene radi, naći će ga“ (Mt. 10, 39); kao i one druge preduboke: „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Jn. 15, 13). A to upravo jeste Hristova Ljubav golgotska na koju je čovjek prizvan, odricanjem od sebe hristolikom ljubavlju i žrtvovanjem za Boga i za bližnje i pričešćem te i takve Ljubavi.
Onima pak koji ne vjeruju u Boga Tvorca i Promislitelja, kojima su grandiozna naučna dostignuća stvarala iluziju čovjekove svemoći, ova svemoć smrti je prilika da se zamisle nad dubljim smislom života, poznanjem čovjekove nemoći, oslobađanjem od krajnjeg besmisla života, od vjere u smrt i ništavilo povratkom dubljem smislu života. Prilika da prestanu da pljuju na raspetu Golgotsku Ljubav prodajući je za srebrenike kao Juda Iskariotski, i na Crkvu kao besmrtnu Zajednicu i svjedoka te Ljubavi i vječnog ljudskog dostojanstva, kao i da se vrate zdravoj upotrebi svoje prirode i tvorevine Božije.
To pljuvanje se, nažalost, danas događa naročito kod nas u Crnoj Gori. Ideologija sadašnje vlasti i njena „nauka“ zasnovane su na bezbožnoj bogomržnji i revolucionarnoj bratomržnji koja je trovala i truje čitava pokoljenja već, evo, sedamdeset godina. Plod toga je i usvojeni bezakoni zakon, kao i nastavljanje nasilja nad Božijom Crkvom, ovog puta ne više u ime Staljina i Broza – novog komunističkog čovjeka, nego u ime „demokratije“ i „evropskih vrijednosti“; pretvaranjem demokratije u demonokratiju i svođenjem „evropskih vrijednosti“ na debelo crijevo, sopstveno vlastoljublje i sebičnost. Upravo to je ono što je probudilo narod kroz litije u Crnoj Gori, kome je to nasilje dogorelo do nokata i vaskrslo u njemu istinsko junaštvo i čojstvo. Litije su bile i ostale poziv na bogoljublje i bratoljublje, poziv na pomirenje braće, iskupljenje od bogoubistvenih i bratoubistvenih dioba, kako dinastičkih i plemenskih, tako i od ideoloških partizansko-četničkih, i od svega onoga što se od njih rodilo u nama. U tom duhu i zajednička borba protiv ovog virusa dobija duhovni i moralni značaj, kako kod nas, tako i u čitavom svijetu.
Mi, ljudi vjere u Vaskrsenje i Život vječni, učimo se da ne tražimo od Boga ono što može dati čovjek i ljudsko znanje, ono što je čovjek svojom naukom otkrio u tvorevini Božijoj i stvorio svojim trudom. Ali spasavajući se od „naučne“ zloupotrebe prirode, boreći se za Svetinje i za duhovno zdravlje ljudi, učimo se Ljubavi prema svakom čovjeku, kao Svetinji nad Svetinjama. U svjetlosti Hristove samožrtvene Ljubavi, prihvatajući i podržavajući s blagodarnošću sve ono što država, naročito njene zdravstvene službe, čovjekoljubivo zahtijevaju radi tjelesnog zdravlja ljudi.
Pri tome, u ovoj našoj vaskršnjoj poruci slobodni smo da podsjetimo našu vlast zajedno sa svim ljudima dobre volje i na zavještanje Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog dragocjeno za iscjeljenje od još opasnijeg i dugoročnijeg virusa bezakonja, što se tiče pitanja crkvene imovine i ugroženih prava Crkve Božije.
Sveti Vasilije u svom zavještanju poručuje: Pišem zbog potvrde istine…. I priložih dragovoljno svoj trud. I svoj imetak ne poštedjeh Boga radi i milosti Svete Bogorodice… Bog je svjedok. I ko bi se usudio da nešto otme od manastira, oteo Gospod Bog takvom razoritelju njegov dom, kuću i stoku sa sinovima i svim njegovim imanjem, da ga Gospod Bog porazi i raspe, iznenada i vavijek. Amin. Da mu trag i odžak pogine vavijek. Amin.
A Sveti Petar tome dodaje (obojica zavještavaju za svoje i sva buduća vremena) u svom testamentu: „Najviše ve svakojega molim i sve istinskijem Bogom Vsedržiteljem zaklinam teškij Božij i vazdašnij amanet činim i ostavljam, da Cerkovno dobro i imuće đegođ je kakvo, ne tiče nitko nikad od vasij svijet i za svaku vašu sreću i poštenje, i da mi svako cerkovno čeljade, kaluđere, đakove i služitelje moje i vaše pazite i deržite, kako sam ih i ja istij vazda pazio i deržao…“
Podsjećajući na ova zavještanja dvojice najznačajnijih ljudi u istoriji Crne Gore, sve vas pozdravljamo pozdravom vječne istine, pravde i čovječnosti:
VAISTINU HRISTOS VASKRSE!
Pročitajte još: