„Kada nekom nije najgore da svoj život uporedi sa prenatrpanim podrumom i kada realnost prijeti da u završnoj fazi procesa dehristijanizacije Evrope poništi posljednje rezerve ove kulture i kada zna da ona još uvijek pulsira na Kosovu, onda mu ništa drugo ne preostaje nego da shvati kako bi formalni gubitak Kosova i Metohije bio završni čin gaženja sve vrijednosti hrišćanske kulture, što je slučaj sa današnjom Evropom, onda bi trebalo gaziti dublje i bježati iz plićaka u kome nas drži vrijeme u kome živimo.
Naše trajne vrijednosti su zavjetnog tipa. Utoliko je i namjera da Istina u čovjekovom životu igra glavnu ulogu vrijedna stvar. Čak i kad bi samo jedan govorio istinu, trebalo bi ga podržati.
Istina o sudbini Kosova i Metohije kao najvećoj pljački 20. vijeka otvorena je prije nekoliko godina kao metafora. U našoj javnosti, Druga Srbija regrutuje kvazinaučnike koji sa podsmjehom gledaju na ideju o izboru carstva nebeskog nad carstvom zemaljskim.
Ali upravo je tu podvala. Carstvo nebesko je hrišćanska ideja u koju jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju. Nemanjići su kovali srebrnjake, trgovali i ratovali, osvajali teritorije, ali su naše divljenje izazivali svojim podvižničkim potezima. Njihovi nasljednici kopali su rude po Kosovu, svoju vojsku oblačili u najmoderniju ratnu opremu. Kako bi se inače oduprli najmoćnijoj carevini petnaestog vijeka u bici na Kosovu.
Dakle, čizma koja je devedesetih tamo zagazila nije samo osvojila i zauzela teritoriju da bi disciplinovala Srbe. Oni su stali na mjesto odakle se kontroliše bogata moravsko-vardarska dolina, tu se preko Rumunije izlazi na Crno more, a preko Makedonije stiže do Soluna o kojem je maštao Bizmark. Austrougari i Njemci su to sve osvojili, ali su na kraju poraženi.
Dakle, priznavanje Kosova ne bi bila samo nezalječiva rana onih koji biraju carsko nebesko nad carstvom zemaljskim, nego legalizacija pljačke koja se desila pod otrcanom firmom ljudskih prava i brigom za civile.
O ovoj, kao i mnogim važnim stvarima za naš narod, najbolje je rekao upokojeni patrijarh Pavle, čije riječi stoje na počasnom mjestu u osjećanjima čovjeka koji je pomislio da je njegov život podrum pretrpan stvarima.
On je rekao: ’Car Lazar nije imao ništa protiv carstva zemaljskoga, ali kada je bio prinuđen da bira između zemaljskog i nebeskog, onda je on izabrao carstvo nebesko!‘“
Ceo tekst možete da pročitate na sajtu „Iskre“.