Doživjeli smo i kraj ere vladavine turbokapitalizma. Ono za šta su nas uvjeravali da je idealni model organizacije čovječanstva na datom nivou razvoja tehnologije („kraj istorije“), izgubilo je pogonsku snagu nakon nepune tri decenije dominacije na globalnoj sceni.
Liberalni kapitalizam je postao drugo ime za bezdušnu eksploataciju ljudi i prirode, za nepremostive socijalne razlike između (nominalno) jednakopravnih pojedinaca i osnovni uzrok sukoba na svjetskoj sceni. Liberalni kapitalizam je stvarao unipolarni svijet, unipolarni svijet je stvarao uski krug ljudi koji su vjerovali u sopstvenu apsolutnu moć, a njihove bezumne odluke o budućnosti čovječanstva dovele su do stvaranja novih centara moći i uspostavljanja drugačije svjetske ravnoteže.
Ona, istina još nije definitivno formirana, ali se, uprkos svim pokušajima dosadašnjih apsolutnih moćnika, taj proces više ne može zaustaviti i(li) preokrenuti.
U istoriji čovječanstva nije lako pronaći primjer sličan tako velikom i brzom razočarenju kakav je proizveo model liberalnog kapitalizma. Pod zastavom ljudskih prava i sloboda, uz pružanje jednakih šansi svima i pod parolom da država mora da umre kako bi sloboda bila potpuna, liberalni kapitalizam je probudio nade miliona i njihovu želju da se obogate.
Novac je postao osnovni cilj svih ljudskih aktivnosti, a sebičnost najveća pojedinačna vrijednost. Razbijeni su postojeći socijalni dogovori i kolektivna prava. Svako je morao da igra za sebe i brine samo o sebi.
Na takvom putu nevolje su počele odmah, a vremenom su bivale sve veće. Do trenutka koji se najbolje može opisati sveopštom pobunom prevarenih i potlačenih. Ona biva sve rasprostranjenija i, iako ima razne pojavne oblike i dešava se u udaljenim i naizgled nepovezanim mjestima, rađa zajednički zahtjev — stvaranje boljeg i pravednijeg društva, uz osudu onih koji su bezočno opljačkali svoj narod. Misli se prije svega na lokalne političare koji su se tajno probili u redove najvećih dobitnika tranzicije.
Model liberalnog kapitalizma ne samo da je stvarao idealne uslove za korupciju, već je podmićivanje političara njegov sastavni dio, uslov bez kojeg se ne može doći do značajnijeg privatnog bogatstva. Priča o slobodnoj konkurenciji, utakmici u kojoj pobjeđuju najsposobniji i najpreduzetniji, nekome može da zvuči lijepo. ali sa istinom o poslovanju nema ni najmanje veze.
Novac se zarađuje uzimanjem od građana kojima država nametne neku obavezu plaćanja i to je prilika na koju kidišu svi „budžetski biznismeni“. U doba masovne privatizacije, država je prodavala i neke svoje izvorne funkcije, a to je predstavljalo glavni izvor bogaćenja savremenih biznismena. Političari su svoju milost poklanjali sebi bliskim ljudima (odnosno, samima sebi), ili onima koji su svoju zahvalnost iskazivali u ponuđenim sumama novca.
Vremenom je tako stečeni novac pokazivao namjeru da se legalizuje, da bude predstavljen kao plod aktivnosti koje nisu bile suprotne zakonima države u kojoj je stvoren. Tada su na scenu stupali novi, „bankarski biznismeni“. Oni su svojim lokalnim partnerima nudili usluge koje, putem složenih bankarskih procedura i kruženja novca po magičnim destinacijama, imaju za cilj da novac stečen nelegalnim putem „umiju“ i prikažu kao plod pameti i sposobnosti njegovih vlasnika.
Ta je usluga, razumije se, bila izuzetno skupa, najviše zbog toga što lokalni političari koji su naručili „pranje“ svojih miliona, najčešće nisu imali predstavu o složenosti (ili, jednostavnosti) procedura koje su im predstavljene kao vrhunska „prijateljska“ usluga.
Budući da apetit raste kad se jede, vremenom su njihovi odnosi morali dovesti do pucanja, posebno što su bankarski magovi, po pravilu, vještiji i nezajažljiviji partner. Oni, bez obzira na količinu moći koju posjeduju lokalni političari, veoma brzo ubijede sebe da su moćniji i značajniji, da su oni stvorili sami sebe i da nikome ništa ne duguju, već svi ostali njima imaju da zahvale postojanje svog bogatstva.
Upravo jedna takva, krajnje otužna i ponižavajuća priča, potresa Crnu Goru kroz sukob Mila Đukanovića i njegovog privatnog bankara Duška Kneževića. Kraj se još ne nazire, iako je sve već rečeno i pokazano. Milo Đukanović je uhvaćen „sa rukama u tijestu“ i, bez obzira na sve vrste odbrane koju koristi, njegova politička karijera je završena.
Geopolitički razlozi će, vjerovatno, doprinijeti da ne bude odmah smijenjen, iako je već sada dugoročno otpisan od svojih zapadnih mentora. U najboljem slučaju za njega, Đukanović će ući u kategoriju političkih zombija. Djelovaće da je živ i da se kreće, ali to će biti samo blijeda slika nekadašnje prilike. Slično kao Emanuel Makron u Francuskoj, ili odlazeća garnitura iz Evropske komisije… Impresivan broj građana koji iskazuju svoj protest i prezir prema takvom ponašanju, kao i prava bura na društvenim mrežama, konačna su presuda u toj stvari.
Ali nova vremena nisu daleko i nije komplikovano stići do njih. Na posljednjim izborima u Budvi je na vlast došla koalicija sastavljena od dvije opozicione stranke koje se ne slažu baš najbolje na državnom nivou. Na lokalnom, njihovi čelnici su postigli jednostavan dogovor — da rade u korist grada i građana i, najvažnije, da ne kradu. Jednostavno, da ne kradu.
Nakon dvije godine, na polovini mandata, izmirili su sve dugove, isplatili dospjele obaveze i na računu imali gotovo šest miliona evra. Usput, izvršili su i dogovorenu smjenu na čelu opštinske vlasti. Sadašnji gradonačelnik je čovjek poznat po svom časno stečenom imetku i po tome što ne krade. Njegova plata ide u dobrotvorne svrhe, njegova briga je usmjerena na opštinski budžet, pa je realno očekivati da njegov plus u budžetu bude makar dvostruko veći od onog koji je naslijedio.
Recept je jednostavan i djelotvoran. Ne kradi! Nikada, a posebno ne ako obavljaš državne poslove!