Većina ljudi blagoslovenih darom roditeljstva, pored ogromne radosti, srela se i sa novom odgovornošću. Slušali su savjete starijih, ili čitali uputstva iskusnijih kako da budu što bolji roditelji svome djetetu. Ipak, najkorisniji savjet je bio onaj koji se najteže primao kod većine. On je, pored čestitki budućim roditeljima, naglašavao da dijete koje čekaju jeste njihovo, ali je prije i iznad svega „svoje“. U pitanju je novi čovjek, ličnost sa osobinama koje će se razvijati vremenom, ali će biti jedinstveno njegove. Jezikom današnje političke korektnosti, podsjećao je na set prava djeteta.
Po prirodnim i ljudskim zakonima briga o potomcima je refleksna, ali i duboko osmišljena ljudska obaveza. Roditeljstvo nikad nije bilo lako, ali roditeljima današnjih tinejdžera se (s pravom) čini da nikad nije bilo teže. Društveno okruženje u kojem ova nova generacija stupa na životnu scenu zatrovano je brojnim socijalnim deformitetima. Poljuljane moralne vrijednosti, bijeg od stvarnosti uz pomoć hemijskih supstanci ili virtuelne realnosti, želja da se pobijedi beznađe… samo su vrh ledenog brijega nevolja sadašnjih roditelja.
Njima treba svekolika pomoć. Prije svega, neko bi morao da čuje njihov objedinjeni glas, a onda i da stvara mrežu društvenih institucija koja je neophodna u postojećim prilikama. Ali, na ovim našim prostorima, nezavisno od političkih garnitura, ovaj nužni posao čini se nije ni započet.
Na koji drugi način možemo da brinemo o svojoj djeci?
Novcem?
Količinom dovoljnom da se „djeca ne muče i ne moraju da rade“. Za većinu prihvatljivo, za manjinu primjenjivo, ovo ipak nije nikakvo rješenje. Preciznije, ovo je nesumnjiv recept za katastrofu. Kineska poslovica kaže da nijedno bogatstvo nije preživjelo treću generaciju. Što djeda stekne, sin načne, a unuk dokusuri. Amerikanci, najveći kolektivni zavisnici o dolaru, odavno su shvatili da „sa novcem nije toliko dobro, koliko je loše bez njega“.
Drugih mogućnosti je veoma malo. Zbog pljačkaške (zločinačke) privatizacije i tek započete reindustrijalizacije, naša mladost može da koristi samo efekte vizne liberalizacije. Oni zaista i odlaze u zabrinjavajućem broju, rađajući u našim srcima sumnju da li će se ikada vratiti i da li ćemo ih tada prepoznati.
Ovu je mračnu temu potrebno osvjetliti lijepom pričom. Njeni su akteri otac i dva sina. Njihova imena su poznata našoj najširoj javnosti pa će biti prećutana kako bi priča zadržala univerzalni karakter. Otac je kao četrnaestogodišnji dječak stupio u redove oslobodilačke Crvene armije i u uniformi i naoružan došao do granica ondašnje Jugoslavije. Istina, crvenoarmejci su ga više držali za maskotu negoli za saborca, ali on je svoj vijek proveo u neprikosnovenom statusu oslobodioca.
Ipak, njegov najveći uspjeh je bio u odnosu sa sinovima koji su stvorili zdrave i srećne porodice, izgradivši svaki briljantnu karijeru. Uspjeh je bio u tome da su se njih trojica međusobno obraćala jedan drugome sa istom titulom — „burazeru“. Burazeri su bili složni i u svemu ravnopravni. To je bila njihova odluka, suprotna uobičajenoj većini.
Kako je porodica rasla i materijalno jačala, na red je došla i kupovina novih nekretnina. Burazeri su bili složni u odluci šta da se kupi, ali je zaškripalo u novčanom doprinosu svakog od njih. Šaleći se, jedan od sinova se obratio ocu riječima: „Burazeru, ti bi mogao pored velikih riječi da se malo više ispružiš u parama…“. „E, sinovi moji“, prekršio je otac dogovor o „burazerstvu“, „ja sam dao najveći doprinos našem današnjem bogatstvu. Dao sam vam časno ime i nisam vam ostavio ni dinar duga. Džabe bi bile sve vaše današnje pare da je bilo suprotno“.
Burazeri su u slozi i razumijevanju trgovali, i tu i sve naredne nekretnine.
Valjalo bi se potruditi da među nama bude što više burazera različitih generacija, iste porodice i istog naroda. Onda bismo lakše podnijeli teret dugova koje je ovaj naraštaj ostavio za isplatu narednom. A dužni smo, da te bog sačuva.
A, što se tiče časnog imena, stvari još nisu konačno riješene, ali ni potpuno izgubljene. Možda je pravi ispit predviđen za naš kolektivni odgovor na iskušenja vezana za Kosovo i Metohiju. Ako zaista mislimo dobro svojoj djeci, ajde da ih ovdje ne uzimamo kao izgovor sa sopstveno (ne)činjenje. Neće biti lako, ali neće biti ni prvi put. Svi smo mi djeca naših roditelja koji su živjeli i radili, stvarali i gubili, u prilikama često mnogo težim od sadašnjih. Mnogi od nas se ponose njihovim djelima i životima.
Nadati se da će i naši potomci slično misliti o nama. Ali, to će prije svega zavisiti od nas samih i naših djela.