Šta je to banka usluga? Radi se o savremenoj (zapadnjačkoj) verziji vječite dileme o uređivanju odnosa među ljudima u nekoj zajednici. Budući da smo stvoreni kao društvena bića, jer niko od nas, koliko god bio bogat i snažan, ne može da opstane sam, nužno je ustanoviti pravila prema kojima se pojedinac odnosi prema zajednici, kao i ona prema njemu. Po tom tumačenju, svako od nas ima račun usluga koje pruža, ili očekuje od drugih. Kao i svaki računovodstveni konto i ovaj ima dugovnu i potražnu stranu. Pozitivni saldo na računu su djela i ponašanja koja idu u prilog drugim ljudima. Na potražnoj strani su lična očekivanja od zajednice. Saldo ovog računa može biti (iako u stvarnosti nikada nije) uravnotežen i iznositi nulu.
Do sada u ovom pristupu nema ničeg suštinski novog. U istoriji civilizacije, a posebno u živućim religijama, ovo se pitanje svuda tretiralo na sličan način. „Čini dobro i dobro će ti se vratiti“, osnovni je moralni postulat svih oblika ljudskog vjerovanja u Boga. Na konačnom sudu će vrhovni revizor sabrati dobra djela i grijehe (voljne i nevoljne) i konačno presuditi. U tim trenucima čovjek nije subjekt, ali do smrtne ure ima priliku da se popravlja i strepi.
Nagrada ili kazna su izvjesne u svim vjerovanjima. Različit je samo vremenski rok očekivanja da se one dese. Banka usluga je izraz uvjerenja da se to ostvaruje sada i odmah. Ne postoje „daleka neka pokoljenja“ i kletve koje mogu da sustignu deveto koljeno. Njihova računica je čista. Novac dat u dobrotvorne svrhe puni njihov račun usluga. Uzgred, dobro dođe što on predstavlja značajan odbitak od poreza koji bi morali da plate svojoj državi. Ljudski organi mogu biti kupljeni da bi njihov život bio produžen. Bijednici koje je sistem prisilio da prodaju dijelove svoga tijela, svakako ne bi dugo poživjeli. Sa istim moralnim obrazloženjem će zadovoljavati svoje perverzne strasti, jer ko je kriv toj djeci koja su rođena i žive u bijedi.
Koliko god ovaj sistem jeste nakaradan, mora se priznati da se, pod okriljem liberalnog kapitalizma, uvukao u svijest mnogih ljudi i sa ovih prostora. Gotovo svakodnevno pitanje: „A šta ja imam od toga..?“, jeste dokaz ovoj sumornoj tvrdnji. Kažu da danas ni kod brata rođenoga nećete dobiti uslugu bez istovremenog traženja protivusluge. Mnogo se zapatilo ovo pogrešno prilaženje drugima. Srećom nije iskorijenilo zdrav ljudski duh.
Nikšićanka Tatjana Vukićević je darovala bubreg svom komšiji, dvadesetpetogodišnjem mladiću. Podvrgla se teškom medicinskom tretmanu, odvojila od svoje porodice, ali je, nakon svega, sretna i ponosna izjavila da pored svoje troje djece, sad ima i četvrto. Sa TV ekrana se obraćalo divno i plemenito stvorenje, pomalo zbunjeno objašnjavajući da u njenom postupku nema ničeg neobičnog. Novinari su je (ingeniozno) titulirali samo jednom rječju — ČOVJEK.
Ne mora se biti vjerujući da bi se vidjelo da su nad Tatjanom već sada otvorene rajske dveri.
Na savim suprotnom kraju, u samom epicentru pakla moraju se naći „Žuta kuća“ i njeni monstruozni koljači. Organi zatočenih i umorenih Srba produžili su živote brojnim svjetskim bogatašima, a novcem stečenim njihovom prodajom plaćao se luksuz razbojnika na čelu tvorevine koju oni zovu Kosovo. Da bi tuga bila pregolema, oni ne samo da ne iskazuju ni trunku žaljenja, već stalno prijete da će nastaviti da rasprodaju živote Srba koji bi ostali u njihovoj vlasti.
Sa Đavolom se ne može pomiriti. Preciznije, može samo na kratko i uvijek na svoju štetu. Đavo mora biti pobijeđen. Kako?
Na svaki način i svim sredstvima. Na početku dobrotom prema ljudima koje volimo i koji traže našu pažnju. Onda pristojnošću i ljubaznošću. Njih nikada ne može biti previše. Slijedi odlučnost da se čovjek odbrani od zla dolazećeg i, konačno, obaveza da se tirjanstvu stane nogom za vrat, „što je ljudska dužnost najsvetija“.
Ukoliko se neko odluči da ovih blagih svečarskih dana renovira svoj dio banke usluga, koristan savjet. Bilansi se prave ne za „ovdje i sada“, već za neki duži rok koji podrazumijeva obaveze prema precima i odgovornosti prema potomcima.