Crnogorski ustavopisci su imali očiglednu namjeru da istaknu ulogu časti, kao visoke moralne kategorije kod Crnogoraca. U ostalim političko-pravnim sistemima izabranici narodne volje svečano izjavljuju, neodređeno se zaklinju ili se vjerski obavezuju („…tako mi Bog pomogao“).
U Crnoj Gori je, ipak, u prvom planu čast. Sa debelim istorijskim razlogom. Jer ona je kao država i nastala iz vjekovne borbe „za krst časni i slobodu zlatnu“. Nisu joj to omogućile neke posebne geografske i demografske okolnosti, već slobodarski duh srpskog naroda naseljenog u ovim neprohodnim vrletima i okupljenog oko Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve.
Vrijeme neprestane borbe je iznjedrilo moralni pojam časti kao najvišu vrijednost zbog koje čovjek i živi i umire. To je bilo toliko stvarno da je moralo da bude uneseno u Ustav Crne Gore.
Ali vremena se mijenjaju, a ljudi posebno. U današnjoj Crnoj Gori se tako rijetko poziva na čast da bi neka anketa među osnovnoškolcima zasigurno pokazala da oni nemaju predstave šta taj pojam znači. Bojim se da bi slično neznanje pokazali i mnogi drugi. Razmišljajući o ovoj temi, pitao sam brojne obrazovane i javnom životu vične ljude — šta je to čast? Najčešće sam dobijao iznenađenost i zbunjenost sagovornika, ali i krajnje neprecizne odgovore. Neki su (poluozbiljno) rekli da je u pitanju mito, uz izvedenicu „čast — čašćenje“.
Kada se Milo Đukanović svečano pozvao na svoju čast, na društvenim mrežama je došlo do eksplozije komentara. Pretežno negativnih i oštrih. Prevagu su odnijeli oni koji su isticali da mu je lako da se zakune gubitkom onoga čega sâm odavno nema.
Zaklevši se, dakle, svojom (nepostojećom) čašću, Milo je obećao da će Crnu Goru uvesti u svijet zapadnih političkih vrijednosti, jer je ona (sic!) njemu „oduvijek pripadala“. Svršavajući taj posao, obračunaće se i sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, kao remetilačkim faktorom na tom putu. Ambiciozan ali i nemoguć poduhvat. Uz to i krajnje nečastan.
Time je Đukanović najavio samo nevolju za sebe i svoju kamarilu, a ne za Mitropoliju. Jer, preživjela je Srpska pravoslavna crkva i Turke i Austrougare i Italijane i Njemce i komuniste… Ovi posljednji su naročito prilježno (mada iz moguće najboljih namjera) gotovo pola vijeka nastojali da je disciplinuju da bi joj se, konačno, priklonili. Prema ovim, nevolja koju joj najavljuje Milo predstavlja tek neznatnu epizodu.
I najava o prevođenju Crne Gore u svijet „Zapada“ ima klimave noge. O njoj se godinama naklapa, ali su rezultati ili tragični ili komični. Prije desetak godina Veselin Vukotić, Milov poslovni partner i ideolog pljačkaške privatizacije u Crnoj Gori, predložio je koncept „mikrodržave“, u kojoj bi nestale sve institucije budući da su skupe i nepotrebne. Zvanični jezik bi bio i engleski. To se poklopilo sa činjenicom da je ovaj ruski đak (doktorirao na demografskoj statistici po sovjetskim metodama) položio treći nivo osnovnog kursa engleskog jezika. Predlog nije ostvaren, barem ne do sada. Zlobnici kažu da ga nije odobrio Milo jer nije mogao da savlada ni početni nivo budućeg službenog jezika svoje „privatne“ države. Čovjek nesporno briljantne inteligencije u političkim poslovima nije, dakle, obdaren sposobnošću da savlada nijedan strani jezik. On čak i svoj „crnogorski“ izgovara na srpskom jeziku.
Ironija je da u sadašnjoj Crnoj Gori zapadne vrijednosti najglasnije propagiraju oni koji nikada nisu živjeli u skladu sa njima, niti im je namjera da tako postupe, čak i ako ih ikada stvarno upoznaju. Slično je i sa zalaganjem za uspostavljanje modernog informatičkog društva od onih koji ni računar ne umiju da koriste. Ako neko ne vjeruje da je tako nešto danas moguće, neka provjeri takva znanja kod crnogorskih čelnika. Od Mila pa naniže.
Stoga se Milo Đukanović zaputio istorijskim i civilizacijskim bespućem. Iako daje svoju časnu (pionirsku) riječ da je na pravom putu.