Navršilo se 70 godina od usvajanja rezolucije Informbiroa u Bukureštu, kojom je ozvaničen raskol između Titove Jugoslavije i Staljinovog Sovjetskog Saveza. Titovo istorijsko „ne“ Staljinu, koje je 1948. otvorilo prvu pukotinu u takozvanom istočnom komunističkom bloku sa kasnijim ogromnim geopolitičkim reperkusijama, u bivšoj SFRJ se ipak najviše pamti po Golom otoku — jedinom logoru za političke zatvorenike u drugoj polovini 20. vijeka.
Priča o Golom otoku je i dalje naročito bolna u Crnoj Gori, u kojoj ni nakon sedam decenija zainteresovana javnost nema pristup informacijama i dosijeima koji svjedoče o jednoj od najvećih društveno-političkih kontroverzi bivše Jugoslavije. Ipak, ono što se danas sa sigurnošću zna, jeste da su Crnogorci procentualno u odnosu na broj stanovnika bili najčešći posjetioci na Golom otoku.
To je nedvosmisleno potvrdila i po prvi put nedavno izrađena mapa uhapšenih informbirovaca po opštinama bivše Jugoslavije, čiji su autori istoričar dr Srđan Cvetković i dr Miloš Popović, koja je uvjerljivo pokazala da je najviše ljudi koji su završili na Golom otoku iz Crne Gore, pri čemu je predvodnik opština — Berane, iz koje je mapirano 636 osoba.
Ako se tome doda da je na Golom otoku od minimum 16 hiljada zatvorenika (iako razni izvori tvrde da je prava cifra zapravo mnogo veća) čak oko 3.390 bilo iz Crne Gore, onda postaje jasno kakve su razmjere terora bile u posleratnoj Crnoj Gori.
Na pitanje kako se može objasniti fenomen da su Crnogorci doslovce najviše stradali nakon razlaza Tita i Staljina, istoričar dr Budimir Aleksić kaže da se to najprije može objasniti tradicionalnim usmjerenjem Crnogoraca prema Rusiji, što, po njemu, snažno potvrđuje i činjenica da „opredijeljenost za Staljina i Rusiju nije bila samo ideološka, jer je ideologija u to vrijeme bila istovjetna i u Sovjetskom Savezu i u komunističkoj Jugoslaviji“.
Aleksić dodaje da su crnogorski ibovci u Rusiji zasigurno vidjeli „neku snagu i istinu koja je u Rusiji za njih bila vjekovima utemeljena, pa i tada“.
„Oni su posmatrali Rusiju kao dio svoje istorije, oslonac i imali beskrajno povjerenje u tu državu, bez obzira ko je na vlasti u njoj. Tako da bih ja u tom ključu tumačio masovno opredjeljenje Crnogoraca za Staljina. Podsjetiću da je Rusija za nas Crnogorce uvijek značila pravoslavlje, sigurnost, paternalizam. Crna Gora nije mogla u prošlosti opstati bez Rusije i konkretne finansijske pomoći. Zatim, tu su i crnogorske vladike i mitropoliti koji su hirotonisani u Rusiji, dok je stavka u ruskom budžetu dugo godina bila pomoć za Crnu Goru itd. To narod u Crnoj Gori svakako nije zaboravljao ni do ’48. ni do dan danas“, kaže Aleksić za Sputnjik.
Naš sagovornik se na kraju osvrnuo i na intenciju pojedinih istoričara bliskih vlastima u Crnoj Gori, koji razlaz Tita i Staljina danas sve više pokušavaju da interpretiraju kao događaj koji je otvorio prostor za „demokratizaciju jugoslovenskog društva“, pa time i da fenomen, kao što je golootočka trauma, na neki način opravdaju i relativizuju.