To je i kriminalna organizacija budući da se svaka upotreba sile nezavisno od zakona i međunarodnog prava mora tako okarakterisati. Stoga je NATO (kao uostalom i svi krupni kriminalci) veoma, veoma opasan. Sila koju ne kontroliše zakon može da radi šta joj je volja.
No, pitanje koje se nameće iz ove slike jeste — koliko je NATO stvarno moćan? Moć se ovdje doživljava kao sposobnost da se efikasnom upotrebom vojnih efektiva ostvare proklamovani politički ciljevi.
Tražeći smisao svog postojanja nakon pada berlinskog zida, NATO je 1995. godine izvršio vojni napad na položaje bosanskih Srba u građanskom ratu na teritoriji države koja je bila međunarodno priznata i o čijem budućem uređenju su vođeni pregovori uz međunarodno posredovanje. Time je bila pogažena ne samo povelja Ujedinjenih nacija, nego i pravila na kojima je počivao sam NATO. Četiri godine kasnije izvršio je zločinačku agresiju na SR Jugoslaviju.
U to vrijeme, američki civilni i vojni vrh je bahato isticao da su spremni da vode četiri rata istovremeno. Mete su bile: SR Jugoslavija, Sjeverna Koreja, Irak i Libija. SR Jugoslavija je bila izabrana za prvu jer su njihovi planeri ocijenili da je ona najlakša. Računali su da će teroristička grupacija pod imenom OVK predstavljati kopnenu snagu koja će ovjeriti njihovu pobjedu iz vazduha. Jugoslavija je država sa malobrojnim stanovništvom, osiromašena dugogodišnjim sankcijama i iscrpljena ratovima u svom okruženju. Najavljivali su da će njen otpor biti slomljen za dva-tri dana.
Rat je trajao 78 dana i pokazao je zastrašujući nedostatak vojničke časti i minimuma ljudskosti kod NATO agresora. Tokom napada dovukli su sve raspoložive avione, uključujući i one koji su trebali da napadnu Sjevernu Koreju. Sva ta ubojita sila upotrebljena u užasnoj nesrazmjeri u odnosu na veličinu cilja nije uspjela da uništi Vojsku Jugoslavije. Zato se „obračunala“ sa bolnicama, školama, stambenim četvrtima, mostovima i vozovima…
Rat je završen ne porazom Vojske i države Jugoslavije već Kumanovskim sporazumom i Rezolucijom 1244. SB UN. Agresor se saglasio da je Kosovo i Metohija sastavni dio SRJ /Srbije/ i preuzeo odgovornost za bezbjednost svih ljudi na teritoriji koju je zaposjeo u skladu sa međunarodnim pravom, budući da je to učinjeno uz saglasnost SR Jugoslavije. NATO je ispoljio nesposobnost da ostvari ono što je obećao u takvom miru, jednako kao i u prethodnom ratu. Kruna njegove moći je bila ozbiljno dovedena u pitanje.
Kasnije je uslijedio niz vojničkih promašaja u nečem što bi se moglo nazvati „vječitim ratom protiv terorizma“. Budući da je NATO vojna i politička organizacija, neuspjehe na vojnom planu nastojao je kompenzovati na političkom. Retorika mu je bila sve ratobornija a apetiti za proširenjem sve veći. To je, u stvari, samo prikrivalo nervozu zbog efekata koje je takvo ponašanje izazivalo kod njegovih glavnih takmaca.
Rusija je, o tome je njen predsjednik Vladimir Putin govorio u više prilika, shvatila da avioni koji su bombardovali Beograd imaju Moskvu za svoj krajnji cilj i preduzela je sve neophodne mjere da do toga ne dođe. U relativno kratkom vremenu moć ruske vojske uvećana je do impresivnih razmjera. To je moralo da razbjesni NATO planere, ali i da ih privede novim realnostima. A one se sastoje u tome da se na silu odgovara silom, i to nesporno velikom i ubitačnom. Odlučnost Rusije da se brani i odbrani NATO je nazvao pripremom za agresiju. Ali, iako je nesuvislo, to je dobro u mjeri u kojoj se težište sa vojnog prenosilo na političko djelovanje. U politici, za razliku od vojske, dopušteno je mnogo više gluposti.
I Kina je shvatila da njena ambasada u Beogradu nije bila greškom bombardovana. Visoki kineski zvaničnik koji je nakon bombardovnja donio pomoć SR Jugoslaviji prenio je izvinjenje svoje vlade što nisu bili u mogućnosti da nam pomognu prije same agresije. Tada je saopštio da mi jesmo prijatelji, ali da smo geografski daleko i da smo van sfere njihovog neposrednog uticaja. Rekao je i da NATO neće bombardovati Sjevernu Koreju iz jednog prostog razloga — Kina to nikada neće dopustiti. I nije dopustila svih narednih godina dramatične krize.
NATO bombe su promašile najvažnije vojne ciljeve u Jugoslaviji ali su „pogodile“ tamo gdje nisu željeli. Njihov rezultat je bilo jačanje vojnih potencijala Rusije i Kine.
To što NATO očigledno nema vojnu moć kakvu predstavlja svijetu, ne čini ga manje opasnim po svjetski mir i poredak. Naprotiv, zbog toga je još opasniji.
Da je pravde (kao što nije), NATO bi odavno bio raspušten a njegovi čelnici izvedeni pred međunarodni sud. Ali šta je — tu je…