Svjetski mediji i dalje komentarišu tok i izostanak svakog rezultata ovog samita konstatujući, bez izuzetka, da se radilo o potpunom debaklu. Provladini analitičari u državama učesnicama skupa bavili su se detaljima. Neki od njih su bili na ivici diplomatskih skandala, pravih malih verbalnih ili ratova gestikulacijama. Sabirali su poene (ko je koga oštrije pogledao ili je izgledao zabrinutije zbog očigledne nesloge i sebičnosti učesnika) i proglašavali svoje favorite za nekakve pobjednike.
Sve to nije moglo prekriti utisak da se radilo o (o)tužno lošoj predstavi sa nikakvim tekstom i neuvježbanim glumcima, što nije mogla prekriti ni tradicionalno raskošna scenografija koja je obavezna u ovakvim prilikama.
Izostanak i minimuma saglasnosti među državama koje su, sve donedavno, odlučujuće uticale na svjetsku politiku i ekonomiju je jedini vidljivi rezultat ovog skupa. Značajniji, koji nezaustavljivo isplivava na površinu, jeste održavanje zablude aktera da oni i dalje predstavljaju kuglu zemaljsku. Zapad nije jedini svijet i način života i tu neminovnost uviđaju svi koji nisu plaćeni da misle drugačije. U današnjem svijetu vladaju drugačija pravila. I druga matematika.
Osam minus jedan (Rusija) jednako je nula.
Razumije se da nula ne treba da bude ili ostane trajni rezultat. To ne odgovara nikome na svijetu, posebno ne Rusiji koja se zalaže za nastavak međunarodne saradnje i razvijanje pravednijeg i efikasnijeg svjetskog poretka. Jer nije Rusija prekinula saradnju u formatu G8 već, kako je objasnio Vladimir Putin, predsjednik Rusije, oni (G7) jednostavno nisu došli na zakazani sastanak. Time je, još jednom, otvorio vrata koja on nije nikome zalupio i strpljivo i ljubazno ponovo pozvao na pravi put.
Kada je Donald Tramp, predsjednik SAD, dolazeći u Kanadu izrekao notornu istinu da bez Rusije nije moguće naći rješenja za aktuelne svjetske neprilike, mnogi su to prihvatili sa velikom dozom čuđenja i nagađali su njegove motive. Istina, u svijetu visoke politike istinite izjave su veoma, veoma rijetke ali se ponekad i dese. Kao ova Donalda Trampa. Nezavisno od motiva i političkih računica, on je u pravu — sa Rusijom se mora dogovarati.
Naredna dobra vijest je da Rusiju neće morati da moli da sjedne za sto sa svim ostalim moćnim i bogatim državama i potraži rješenja koja bi bila pravedna i uvažavala jednaka prava svih učesnika u svjetskoj politici i ekonomiji.
Vjerovatno nije bila slučajnost da je u isto vrijeme održano i redovno zasjedanje Šangajske organizacije za saradnju, gdje su vodeću ulogu imali Kina i Rusija, kao nesporne političke, ekonomske i vojne svjetske supersile. Iako su domaći mediji glavnog toka tom skupu posvetili pažnju na nivou kratkih agencijskih vijesti, pretežno posvećenih ulozi glavnih političkih zvijezda, predsjednika Kine i Rusije, ovaj je skup bio na potpuno drugom kraju političkog spektra. On je bio uspješan. A bio je takav jer se zasnivao na principima koji su odavno napušteni i zaboravljeni unutar G7.
Ravnopravna i ekonomski pravedna saradnja država svijeta najbolji je garant globalnog mira i napretka. Ona je moguća jer to dokazuje primjer iz Šangaja. Suprotan put vodi u nedođiju. U nerazumijevanje, ucjene i sebičnost koja uvijek ima efekat bumeranga.
Treba li boljeg dokaza za istinitost ove tvrdnje od kraha samita G7?