„Što se Crne Gore i mene lično tiče, priča o normalizaciji naših (crnogorsko-ruskih) odnosa je kucanje na otvorena vrata“, kazao je Đukanović za RIA Novosti. On je izrazio žaljenje zbog „nepotrebnog“ narušavanja odnosa između dvije zemlje, uz poruku da su „crnogorsko-ruski odnosi određeni viševjekovnom tradicijom prijateljstva u svim vremenima“.
„Zato se zajedno moramo potruditi da tako bude i danas kada ih treba osavremeniti. Lično ću nastojati da na dužnosti predsjednika doprinosim tome. Mi smo mala balkanska zemlja, sa velikom istorijom. Ponosni na slobodarstvo i antifašizam, koji su stubovi naše državnosti i našeg postojanja. I to su snažne i važne spone crnogorskog i ruskog naroda“, naglasio je Đukanović.
Ovakav preokret od snažne antiruske retorike do poziva na saradnju i prijateljstvo čini se da je iznenadio gotovo sve u Crnoj Gori, kako pristalice opozicije, tako i same Đukanovićeve podržavaoce. Ipak, signal Kremlju da je Podgorica najednom spremna za normalizaciju odnosa nakon što su oni pali na najniži nivo mnogi tumače oprečno, pitajući se da li je i u kojoj mjeri to sada moguće, imajući u vidu najnoviju istoriju bilateralnih odnosa. Takođe, poznato je da je za tango potrebno dvoje, pa se nameće osnovno pitanje šta o svemu tome sada misli Moskva?
Analitičar Igor Damjanović za Sputnjik kaže da je za krizu u odnosima između Crne Gore i Rusije najviše odgovoran lično Đukanović, pa ga iz tog razloga ne čudi što se upravo on sada prvi zalaže za normalizaciju istih.
„Podsjetiću da je sankcije Rusiji uvela upravo Đukanovićeva Vlada i u nekoliko navrata ih pooštrila, dok je Vlada njegove partije protjerala ruske diplomate. U antiruskoj retorici Milo Đukanović je bio još konkretniji od zvaničnih političkih akata svoje Vlade, pa je prije godinu dana optužio Rusiju da planira da ’zapali Evropu i urniše evropski sistem vrijednosti‘, a prije nepunih mjesec dana u predizbornoj kampanji samu Rusiju je okarakterisao kao ksenofobno društvo koje ugnjetava nepravoslavne narode. Stoga se postavlja pitanje koliko je poslije svih rusofobnih izjava, akata izvršne vlasti i lažiranog ’državnog udara‘ licemjerno pozivati na pomirenje i normalizaciju odnosa sa Rusijom“, kaže Damjanović.
Sa druge strane, na pitanje da li to Đukanović nakon uvođenja zemlje u NATO pokušava da napravi novi politički manevar, promovišući sada aktivno politiku „sjedjenja na dvije stolice“, naš sagovornik ocjenjuje da „ne treba sumnjati da bi Đukanović kao racionalan političar sada lično želio normalizaciju odnosa sa Rusijom“. Kako Damjanović dodaje, u određenoj mjeri Đukanovićeve rusofobne izjave i neprijateljski akti Vlade Crne Gore prema Ruskoj Federaciji takođe se mogu smatrati i kao posledica spoljnog pritiska, a ne samo autonomno ponašanje crnogorskih vlasti.
Ipak, Damjanović nije naročiti optimista da je u trenutnoj konstelaciji odnosa, kako u Crnoj Gori, tako i na međunarodnom planu, moguća ozbiljnija normalizacija odnosa između Rusije i Crne Gore, čak i kada bi se Đukanović iskreno zalagao za to.
„Đukanović je od Crne Gore napravio neokolonijalni protektorat NATO-a koji nije u stanju ni da u elementarnom obliku vodi autonomnu spoljnu i unutrašnju politiku. Čak i kada bi to iskreno želio, normalizacija odnosa je pod Đukanovićevom vlašću nemoguća iz najmanje dva razloga. Prvi je da njegovi kolonijalni šefovi iz NATO-a to ne bi dozvolili, a drugi je taj što Rusi dobro pamte sve što je Đukanović uradio u poslednjih nekoliko godina“, zaključuje Damjanović.